Elegična kaleidoskopska posveta švedskom filmskom klasiku

Linn Ullmann: Nemirni (De urolige), Naklada Ljevak – Biblioteka Cicero, 2020.

• 
  
  Najmlađa od devetero djece briljantnog švedskog filmaša Ingmara Bergmana (1918–2007) iz njegove veze s prekrasnom norveškom glumicom Liv Ullmann (1938), Linn Ullmann (punim imenom Karin Beate Linn, 1966) cijenjena je i nagrađivana spisateljica, književna kritičarka i novinarka, autorica šest romana prevedenih na više od 30 jezika ( uz Nemirne iz 2015., tu su i na hrvatski neprevedeni Før du sovner, 1998; Når jeg er hos deg, 2001; Nåde, 2002; Et Velsigner Barn, 2005; Det dyrebare, 2011).

  Nemirni su njena memoarska, autobiografska proza, potaknuta ruminacijama i reminiscencijama na djetinjstvo kroz doku-transkipcijske razgovore koje je vodila s ocem kako bi zajednički napisali njegovu biografiju boraveći ljetima u kamenoj kući na otoku Fårö na Baltičkom moru; također elegičan kaleidoskopski tribute roditeljima koje prikazuje kao obične ljude, daleko od medijskih slika kulturalne karizme o njima.

  

  Bergman, kao jedan od najutjecajnijih redatelja 20. stoljeća, za kojeg je Woody Allen rekao da je „vjerojatno najveći filmski umjetnik od izuma filmske kamere“, intrigira i najnovije generacije filmaša, pa je tako Mia Hansen-Løve recentno snimila Bergmanov otok (Bergman Island, 2021) s Timom Rothom i Vicky Krieps u glavnim ulogama, kao direktan metafilmičan omaž velikanu, a 2018. nastao je i cijenjeni dokumentarac Jane Magnusson Bergman – jedna godina, jedan život (Bergman - Ett år, ett liv), primjerice.

  Bergmanovi filmovi refleksivni su i promišljaju o smrtnosti, egzistenciji i (nedostatku) Boga (Sedmi pečat / Det sjunde inseglet, 1957; Djevičanski izvor / Jungfrukällan, 1960; Divlje jagode / Smultronstället, 1960; Persona, 1966; Krici i šaputanja / Viskningar och Rop, 1972; Fanny i Alexander / Fanny och Alexander, 1984…), a očima Linn Ullmann, on je samo njen otac, introspektivni osamljenik, ljubitelj Bacha i pred kraj života, krhki starac varljivoga sjećanja. Spisateljica se poglavito divila lijepoj majci, duboko emotivnoj, psihološki iznijansiranoj glumici Liv Ullmann (Persona, 1966; Scene iz bračnog života / Scener ur ett äktenskap, 1972; Krici i šaputanja, 1972; Licem u lice / Ansikte mot ansikte, 1976…), što je također iznimno opipljivo dočarala u knjizi.

  

  Sveukupno, nostalgična sjećanja na krhku ranjivost odrastanja, starenje, nošenje s gubitkom, potraga za umjetnošću, ljubavlju, identitetom i sveopćim smislom kroz fragmentiranu, meditativno-impresionističku, ritmičnu ali i jezgrovitu pripovjednu strukturu bez pretencioznog sentimentalizma, na 376 stranica u prijevodu Željke Černok svojevrsna su sublimacija životnih iskustvenih mudrosti te životne prolaznosti.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 10. rujna 2023.

Piše:

Katarina
Marić