Izazovi prijateljstva u bezličnosti otočkog života
Duhovi otoka (The Banshees of Inisherin), UK, SAD, Irska, red. Martin McDonagh, 2022.
-
Jedan detalj odmah podcrtava ozračje u kojem se odvija radnja filma Duhovi otoka (The Banshees of Inisherin, 2022) Martina McDonagha (In Burges, 2008; Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, 2017). Otok iz naslova nalazi se tik uz zapadnu obalu Irske, a priča se odvija pred kraj irskoga građanskoga rata 1923. godine, međutim njegovi stanovnici nisu zahvaćeni zbivanjima na, kako ga oni nazivaju, „kopnu“. Sporadično se čuju pucnjevi i eksplozije, koje rubno izazivaju nelagodu među lokalnim ljudima, no oni se previše ne uzbuđuju, a i nekako ostavljaju dojam kao da su izgubili nit sukoba: više ne znaju tko s kim i protiv koga uopće ratuje. Sukob izravno ne utječe na njihove svakodnevne živote i rutine pa mu niti ne pridaju preveliku pažnju. Možda se ujedno spomenuti konflikt u malome odražava kroz odnos glavnoga dvojca u filmu. Navedeno pak upućuje na jedan bitan detalj: otok predstavlja zatvorenu, samodostatnu cjelinu, ujedno izoliranu, gdje se očito više kontemplira nego što se živi. „Kopno“, iako u neposrednoj blizini, time djeluje kao neki drugi svijet, izvan dosega, gdje se događa nešto iz čega su otočani isključeni.
Otoci kao mjesta radnje često su korišteni upravo zbog svoje izdvojenosti, što omogućuje da se podrobnije sagledaju tijesni međuljudski odnosi, mahom konfliktni i napeti, koji graniče s klaustrofobijom, a redovito su napučeni specifičnim i osebujnim tipovima likova na koje je samotnički način života ostavio traga. Ujedno su posrijedi prostori gdje se malo toga zbiva, što posljedično može rezultirati upadanjem u bezličnu rutinu te egzistencijalnom monotonijom. Oboje izvrsno oslikava sporedni lik prodavačice i poštanske službenice – gospođe O`Riordan (Bríd Ní Neachtain), koja otvara pisma svojih mušterija te joj položaj trgovkinje i poštarice omogućuje da bude upućena u svačije živote, a ujedno traži od svojih mušterija da joj prepričavaju zanimljive dogodovštine, što je eufemizam za sočne tračeve. Kada Siobhan (Kerry Condon) – sestra jednog od glavnih likova – Padraica (Colin Farrell) razgovara u pristaništu s brodarem, radoznali lokalni policajac Peadar Kearney (Gary Lydon) je bez srama i otresito odmah i izravno pita o čemu je s tim muškarcem razgovarala. Previše vremena otvara i mogućnost prevelikoga razmišljanja, napose o naravi egzistencije te svrhe življenja, kao i vlastitoga mjesta u ovome svijetu. Čini se da je to problem koji muči otočkoga glazbenika Colma Dohertyja (Brendan Gleeson) koji na početku, što čini fabularni okidač, naprasito prekida dugovječni prijateljski odnos sa spomenutim Pedraicom, koji tijekom priče nastoji dobiti odgovor na pitanje što se promijenilo za njegova prijatelja i na koji je način moguće i on sam pridonio zahlađenju nekoć bliskog odnosa.
Posrijedi su dva svjetonazora i dva oprečna načina odnošenja prema svijetu i životu. Pedraic je prirodan i spontan čovjek, nadasve dobrodušan i sasvim neintelektualan. On se ne opterećuje apstrakcijama nego konkretnim, svakodnevnim, banalnim i prozaičnim stvarima: odlaskom u lokalni pub, druženjem s prijateljima te napose velikom i nježnom brigom za svoje životinje koje mu predstavljaju ispunjenje. Drugim riječima, u potpunosti je srastao s naravi bezličnoga i jednostavnoga života na otoku, koji ne propituje nego ga uzima zdravo za gotovo: tako je kako je i tu se ništa ne može ili ne treba mijenjati. Naspram njega, Colm je prikriveni praktični filozof i melankolik, koji je intelektualan te sklon apstraktnim promišljanjima o naravi života te prolaznosti, neprestano mučen malodušjem. Njegovo odbacivanje prijatelja na određeni način predstavlja negiranje otočkoga načina života, suočavanje s ispraznom egzistencijom te nastojanjem da se ona osmisli, u njegovu slučaju glazbenim stvaralaštvom. Naspram uzaludnoga životarenja cilj je podariti životu određeni oblik značenja. Arhaičnost života na otoku ujedno je podcrtana referencama na banšije, bića iz irske mitologije koja se pojavljuju kao duhovi ne bi li najavili smrt člana obitelji. Ne samo da Colm nastoji skladati djelo naslovljeno kao i film, nego doslovnu reprezentaciju folklornoga stvorenja u radnji predstavlja gospođa McCormic (Sheila Flitton), koja kao utvara bludi otočkim stazama te upućuje na brojna stara neprijateljstva i zavade. Ona je zlokoban znak, koji inače humornoj radnji daje notu mračnoga i prijetećega te upućuje na potencijalno mračan ishod razilaženja prijatelja.
Zaplet o sukobu dvaju nekadašnjih prijatelja gotovo je anegdotalno postavljen. Njegova izrazita linearnost, bez ikakvih vremenskih poigravanja, upućuje na monotonu narav života i likove koji promišljaju isključivo o sadašnjem trenutku pa općenito malo podataka saznajemo o njihovoj prošlosti. Fabula u svojoj jednostavnosti i repetitivnosti sugerira mnogo kompleksnije implikacije, koje se dotiču naravi života te onoga što pojedinac očekuje od njega. Cjelina je, iako za nijansu predugačka, prožeta apsurdističkim elementima, koji se očituju u cikličnom postupanju likova, napose Padraica, koji se neprestano vrti u krug u nastojanju da ponovno pridobije naklonost prijatelja.
Spomenuti apsurdistički čimbenici naglašavaju apsurdnost same egzistencije, njezino odbijanje da joj se prida ikakva svrhovitost i smisao, a možda sugeriraju i apsurdnost ratnoga konflikta u pozadini. Jedina osoba koja uspijeva promijeniti svoju životnu situaciju je Siobhan, u odličnoj glumačkoj kreaciji Kerry Condon, jer ima dovoljno hrabrosti učiniti iskorak iz ograničavajućega patrijarhalnoga okruženja koje je sputava kao inteligentnu i sposobnu osobu. Glumački također treba istaknuti Brendana Gleesona, koji je svoj lik uvjerljivo zaogrnuo velom depresije i osjećaja bezizlaznosti, te Colina Farrella kao prostodušnoga čovjeka iz naroda koji bi se želio svima svidjeti. Njihova glumačka međuigra potpomognuta je dobro strukturiranim dijalozima.
Redatelj McDonagh te njegov stalni suradnik, direktor fotografije Ben Davis (Guardians of the Galaxy, Avengers: The Age of Ultron, Doctor Strange, Three Billboards Outside Ebbing, Missouri) stvaraju vizualno impresivno djelo, no cilj nije oblikovati turističku razglednicu iz prve polovice dvadesetoga stoljeća, koja egzotizira tradicionalan način života. Ogoljenost otoka, njegove jarke boje, napose zelena, koloplet mora, kopna i neba dočarana je preciznim vizualnim registrima sugerirajući ravnodušnost prirode naspram ljudskoga života, ujedno podcrtavajući tešku narav života na tom području. Ljepota okruženja tako je postavljena u izravnu koliziju s proživljavanjima likova te njihovim poimanjem otoka.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. veljače 2023.
