Mutna i besperspektivna slika hrvatske zbilje
Glava velike ribe, red. Arsen Oremović, Hrvatska, 2022.
-
„Hej, pokaži mi put. Daj mi neki znak“… I doista, čini se da su se na tom putu pogubile tri duše. A znak? Možda se neki znak (katarza?) otkriva tek na kraju filma. Ako se uopće sam završetak uratka naslova Glava velike ribe može takvim uzeti. No, da ne spojlam o kakvoj se vrsti znaka radi, tek da spomenem animu, dušu u njemu. Dugometražni prvijenac Arsena Oremovića prošle se godine pridružio cijelom nizu debitantskih ostvarenja HR-kina. Iako autor nikako nije mlađahan, ipak se, poradi svog filmofilskog habitusa, odvažio na formu koja najlakše ulazi u percepciju fenomena kojeg nazivamo kinematografskim filmom. Dakle, „u godini isporuke“, kako je prošlih 365 dana označio stanoviti A. P. – prosvjetitelj Hrvata, dobili smo nekoliko vrlo zapaženih filmova-prvijenaca.
Kako bismo mogli najjednostavnije okarakterizirati Glavu velike ribe? Radi se o nekovrsnoj psihološkoj drami. Ali i o stanovitom eksperimentu, sižejno gledajući. Gotovo ni u jednom trenutku ne gubimo linearnu nit pripovijedanja, ali cijeli je film na neki način odvojen od klasične dijegeze, kontinuuma naracije, te linearne kino-priče. Započinjemo u seoskoj kući šutljivog protagonista, imena Traktor, kojeg tumači Neven Aljinović-Tot. Radi se o muškarcu – odmah nam se daje na znanje s prvih nekoliko kadrova, koji baš nema neke velike volje za životom. Zapušteno lice, usporeni pokreti, konačno, automatska puška… sve su ovo signumi neumitna kraja, propasti. Ipak, „jedan poziv menja sve“ (Partibrejkers). Traktorov brat Andrija (Nikša Butijer) dolazi po njega. U njegovu društvu je i životna mu partnerica Vesna (Lana Barić). I tu su zaokružene 3 glave u Glavi velike ribe. (Sve dok im se na kraju ne pridurži i četvrta, ali opet, da ne spojlam).
Traktor je, to je nesumnjivo, u velikoj depresiji zbog PTSP-a. Nešto mu se desilo u ratu. Između ostalog, o tomu saznajemo i preko neobičnih, infantilnih crteža u kojima se sluti traumatična zgoda iz sada već poodavne prošlosti. No, koja ne blijedi… Uglavnom, Andrija i Vesna prodali su njihovu staru obiteljsku kuću na selu i, posljedično tomu, Traktora poveli sa sobom u Zagreb. Već iz prvih dijaloga između partnera u vezi, vidimo da je ona daleko od idealne. Oni nemaju djece, svađa je stalno prisutna u ozračju, a Andrijin brat bit će slabim osloncem za nekovrsnu katarzu između njih dvoje. Šutnja… slike propadajuće kuće i sela… oronuli ljudi, magla na rijeci… sve su to znakovi jednog neumitno propadajućeg svijeta. PTSP, koji obilježava protagonista, zapravo boji sve karaktere ove priče. Andrija je taksist, bez većih prihoda, s mnogim propalim planovima. Sve ga to otuđuje od Vesne koja se bavi kućnim šnajderajem, ali baš i nema iluzija o Andrijinom poduzetništvu. Šutljivi Traktor, pak, suptilno naznačuje umjetničku dušu, no posve izgubljenu u stvarnosti. Sve u svemu, jedan život kao rastuća KATASTROFA.
Kako pak autor vodi svoju kino-ideju? Uz već dokazani dokumentaristički nerv – najzapaženiji u uratku naslova U braku sa švicarcem (2013), Oremović tek na trenutke pokazuje nekovrsno umijeće vođenja igrano-filmske storije. Uz glumce, čija bezizražajnost i jest glavni adut filma, cijela je fabula poprilično šablonski postavljena. Iako se radi o vrsnom ko-scenaristu s ovih prostora – Ognjenu Sviličiću (kojemu, btw, pisac ovih redaka priznaje jednu od najvažnijih sekvenci HR-filma, onu s Oltara Domovine iz Metastaza), priča je stereotipna, nametljivo mračna.
Dolaskom u Zagreb, protagonist s početka mijenja svoj lik. Obrije se, ošiša i… postaje sasvim pristao čovjek. No nevolje i osebujni njegov PTSP-sindrom sada preuzima brat mu Andrija. U neurotičnoj poduzetničkoj groznici, on sanja veliku investiciju, no HR-realnost ga u tome ostavlja posve razočaranim i bez iluzija. Spas traži u vinu, a Vesna, pa i brat, sve se više udaljuju od njega. Autor dosta eksplicitno pred nama razvija raster deprimirajućih sekvenci. Dijalozi su vrlo plošni i oskudni, a slika je hrvatske zbilje mutna i besperspektivna. Ono u čemu autor uspijeva ponajbolje dočarati ozračje ovdašnje beskonačne tranzicije, jest nogometni ambijent kao ona uporišna fantazmatska točka kockaste nacionalnosti. Uglavnom, jad i čemer… dobro poznata euforičnost oko bezveznih stereotipa državne, pardon sportske… obmane.
Oremović slijedi tu sliku/ideju gotovo do boli. Nema skoro pa nijednog svijetlog trenutka u njegovoj kino-storiji. To pomalo postaje zamornim, a šablonske se situacije redaju s već predvidljivim sižejnim rješenjima. Hmm, da… „Hej, pokaži mi put. Daj mi neki znak“. Ovaj blesasti song zapravo doista ukazuje na ćorsokake ovih triju sudbina. Ipak, nekovrsnu katarzu traumatskog ratnog iskustva za Traktora ponudit će Vesna. Njih dvoje odlaze na selo kako bi nekako ušli u trag svih ultimativnih frustracija koje su od početka obilježile film. Andrija, pak, u vinskom deliriju priziva za sebe i brata „neki novi, drukčiji svijet“. No, onda se desi vrlo neobična katarza. (Ona, o kojoj i, po treći put, neću spojlati).
Otkud, pak, Glava velike ribe? Ovo ipak otkrivam. Jedan će od likova iz prvog dijela filma izvući iz rijeke ogromnu ribu. A ta će riba okrutno dobiti po glavi. Nekako ćemo se svi staviti u ulogu tog animalnog stvora, jer anima jest – duša. Film je ovo koji neće baš oduševiti niti privući veliki broj gledatelja. (Na projekciji u Cinestaru, bio sam jedini!) No nikako ne bi trebao biti prešućen. Naime, ono REALNO, kao ključ psihoanalitičke detekcije svijeta, uvjerljivo je u njemu preneseno. Svijet u kojem živimo, nije, barem većini, idilično mjesto. I velik broj ljudi ne voli se još i na filmskom platnu suočavati s Glavom velik ribe! Unatoč tome, na koncu držim da bi barem svaki ovdašnji filmofil, a kojeg zanimaju neobični i drukčiji filmovi, trebao pogledati ovaj ipak solidan artefakt.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 12. veljače 2023.
Piše:

Krivak