Elegantno poigravanje svijeta zbilje i fantazije s dobrim glumačkim ostvarenjima
Fabelmanovi (The Fabelmans), red. Steven Spielberg, SAD, Indija, 2022.
-
_2.jpg)
Dva redatelja koja su zasigurno promijenila koncept mainstream filma u drugoj polovici sedamdesetih godina prošloga stoljeća bili su George Lucas i Steven Spielberg. Nakon društveno osviještenih filmova Novoga Hollywooda, koji su tendirali mimetizmu te socijalno-analitičkoj funkciji, s ranim ostvarenjima spomenutoga dvojca – a tu prije svega mislim na Ratove zvijezda: novu nadu (Star Wars: Episode IV – A New Hope, 1977) prvoga te Ralje (Jaws, 1975) i Bliske susrete treće vrste (Close Encounters of the Third Kind, 1977) drugoga, vratio se filmski eskapizam na velika vrata, koji će osamdesetih godina postati dominantnim oblikom američke filmske industrije. Uskoro će Lucas napustiti režiranje te se prebaciti na razvoj filmske tehnologije, napose u domeni specijalnih efekata, a Spielberg će postati jedno od uporišnih točaka američkoga filmskoga mainstreama. Zabavljačka mu uloga neće biti dovoljna pa će s vremenom nastojati potvrditi i svoj umjetnički kredibilitet kroz niz ozbiljnih naslova (The Color Purple, 1985; Schildler`s List, 1993; Amistad, 1997; Saving Private Ryan, 1998; Munich, 2005; Lincoln, 2012; The Post, 2017), ali s promjenjivim uspjehom. Između redateljevih eskapističkih i ozbiljnih filmova, kada zagrebete ispod površine, zapravo nema puno razlike: i jedni i drugi afirmiraju klasičan narativni redateljski stil te su često prožeti manje ili više eksplicitnim moralnim stavom koji promiče ideju humanosti i kolektivnih težnji s redovitim i vrlo izravno postavljenim moralno-etičkim poentiranjem u završnici.
Spielberg se tijekom duge karijere dotaknuo različitih žanrova i tematskih preokupacija, no rijetko kontroverznih i zazornih (nešto hrabrije iskorake predstavljali su uspjela Schindlerova lista te puno slabiji Amistad), a više sigurnih i koje bi se mogle svidjeti široj obiteljskoj publici, pa se možemo složiti da nije posrijedi osobito hrabar filmaš, iako je njegov utjecaj na razvoj filmske industrije u posljednjoj četvrtini dvadesetoga stoljeća neosporan. S Fabelmanovima autor skreće na novo područje, do sada nedotaknuto u njegovoj filmografiji – autobiografsko, u kojem se u fikcionalnoj formi referira na vlastito odrastanje te stjecanje afiniteta prema filmu i filmskoj umjetnosti.
Jednostavno rečeno, posrijedi je djelo o odrastanju, odnosno razvojni film, koji sagledava glavnoga protagonista Samuela (Gabriel LaBelle) od ranoga djetinjstva do punoljetnosti i nastojanja da se probije u svijet sedme umjetnosti, što će simbolički biti naznačeno neočekivanim susretom s Johnom Fordom u završnici, a kojega u odličnoj epizodi tumači David Lynch (Blue Velvet, Twin Peaks, Mulholland Drive).
Priča se otvara znakovito. Roditelji Mitzi (Michelle Williams) i Burt (Paul Dano) odvode maloga Samuela na njegovu prvu kinopredstavu. Anksiozan dječak skeptičan je prema svom prvom kinoiskustvu, no roditelji su poticajni oko odgledavanja filma The Greatest Show on Earth (1952) Cecilla B. DeMillea. Ulazak u zamračenu dvoranu ovdje se gotovo sagledava u psihoanalitičkom ključu: kao uranjanje u svijet sna kao odraza eskapističkoga bijega te zakoračenje u nesvjesno. Međutim, dječak biva dodatno istraumatiziran za ono vrijeme raskošno produciranom i nasilnom scenom sudara vlakova te posljedične havarije. Nastojanje da se uhvati ukoštac s vlastitim strahovima dolazi u obliku makete vlakova i očeve osam-milimetarske kamere: Samuel počinje modelima-igračkama inscenirati željezničku koliziju te je snimati. Posrijedi je ishodišni trenutak za rađanje umjetnika. Pritom nije zanemariva niti referenca na film koji je odgledan u kinu jer je DeMille smatran jednim od temeljnim američkih filmaša klasičnoga razdoblja, koji je dao veliki obol razvoju filmskoga eskapizma, a The Greatest Show on Earth je to i potvrđivao. Stoga Spielberga možemo pojmiti kao njegova suvremena nastavljača.
Radnja prati izmještanje naslovne obitelji iz New Jeresyja preko Phoenixa u Arizonu do naposljetku Los Angelesa, kao mjesta koje omogućuje izravno ostvarenje filmskih snova. Obitelj se seli zbog očeva posla jer je Burt sposoban inženjer koji vjeruje u tehnološki napredak pa ne shvaća sinovljev afinitet prema filmu i umjetnosti, koji pak podržava Mitzi, i sama neuspješna pijanistica, svjesna da se njezini snovi o umjetničkoj ostvarenosti nikada neće obistiniti. Kroz selidbe ujedno se prate dinamike obiteljskih relacija koje uvelike utječu na život djece, a one vrlo dobro funkcioniraju zbog odličnih glumačkih kreacija Michelle Williams (Brokeback Mountain) i Paula Dana (12 Years Slave, Batman). Williams je suptilno dočarala melankoličnu Mitzi, koja je razapeta između obiteljske funkcije te želje za slobodom i drugačijim životom.
Fabelmanovi, koje je Spielberg scenaristički uobličio u suradnji s uglednim dramatičarem Tonyjem Kushnerom (Angels in America) s kojim je već nekoliko puta surađivao (Munich, Lincoln, West Side Story), predstavljaju pokušaj da se vlastita životna priča slobodno uobliči u fabularne sheme i trope inače poznate ih redateljevih ostvarenja. Recimo da autor vlastiti život fikcionalizira i kanalizira kroz fabularne, narativne i idejne postavke inače zamjetne u njegovu opusu. Dolazi do poigravanja svijeta zbilje i svijeta fantazije upravo kroz odnos pragmatičnih životnih odabira te umjetničkih stremljenja, pri čemu trop obitelji igra presudnu ulogu, a u završnici se javlja neizostavno moralno poentiranje te je sve povremeno prožeto dozom sentimentalizma. Sve što se odvija u životu pojedinca kanalizira se putem obitelji pa Spielberg stvara pristojno ostvarenje za obiteljsku publiku, koja će zajednički moći uživati u mahom vedroj priči, čiji će mračniji akcenti biti uspješno prevladani tako da u konačnici nitko neće patiti.
Spielbergov klasičan narativni stil ovdje graniči s monotonijom jer je sve izneseno jednostavno, linearno i pregledno, kao na pladnju gledatelju servirano. Neki su podzapleti odveć klišeizirani. Samuelovo iskustvo s neinteligentnim školskim nasilnicima, popularnim i antisemitski nastrojenim dečkima, koje u konačnici kažnjava ili pridobiva na svoju stranu kamerom, upravo je nešto što bi ovaj redatelj mogao uobličiti te odveć patetično poentirati, a na tragu je fabularnih sklopova mnogo puta viđenih u pričama koje se odvijaju u srednjoškolskom okruženju. Fabelmanovi su ponešto fabularno nekoncizni zbog većega broja podzapleta koji se nastoje prožeti s protagonistovim samoostvarenjem, pa uradak ostavlja dojam da ne zna na što bi se usmjerio – primjerice brak roditelja, Samuelovu situaciju u školi ili njegovu fascinaciju filmom. Neki dijelovi su uspjeliji, dok su drugi slabiji: Mitzin segment ostvarenja, njezina odluka da napravi radikalnu odluku u životu, primjerice, vrlo je dobro postavljen.
Fabelmanovi sporadično su zabavno ostvarenje koje elegantno izgleda, no to je sve, izuzev dobrih glumačkih ostvarenja, što nudi.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2023.
