Hermetično i monotono suočavanje s procesom žalovanja
Zbogom Leonora (Leonora Addio), red. Paolo Taviani, Italija, 2022.
-
Braća Taviani iza sebe imaju bogatu filmografiju te su nesumnjivo zadužili povijest kako europskoga tako i talijanskoga filma, što je popraćeno i brojnim filmskim nagradama na uglednim svjetskim filmskim festivalima poput Cannesa, Venecije i Berlina. Njihov je opus duboko povezan s talijanskim društvenim, kulturnim i geografskim kontekstom, čiji su ustrajni kroničari bili, često posežući za apsurdističkim poimanjem ljudske egzistencije. Ujedno je prožet društvenim seciranjem, popraćenim dokumentarističkim pristupom koji u sjećanje priziva talijanski neorealizam, ali isprepleten modernističkim stilskim rješenjima i simbolizmom.
Nakon što je Vittorio preminuo 2018. godine, Paolo je snimio svoj prvi samostalni film 2022. godine pod naslovom Zbogom Leonora, gdje za predmet obrade uzima proslavljenoga talijanskoga dramatičara i prozaika Luigija Pirandella, čijega su se nasljeđa već dotaknuli dva puta u svom opusu. Prvo kroz adaptaciju Kaosa (1984), svojevrsnog omnibusa temeljenoga na pet Pirandellovih pripovjedaka, a potom i Tu Ridi (1998). Recentno ostvarenje pak stvara složene korelacije s književnikovim opusom. Primjerice, naslov djela referira na istoimeno Pirandellovo djelo objavljeno 1910. godine, no gledatelj upoznat s njegovom pričom vrlo će brzo uočiti da fabula filma nema nikakve veze s uratkom na koji naslov aludira. Također, drugi segment ostvarenja predstavlja adaptaciju posljednje autorove pripovijetke Čavao iz 1936. godine, a progovara o talijanskom migrantskom dječaku koji u New Yorku iz nepoznatih razloga ubija lokalnu djevojčicu. Međutim, na taj segment radnje otpada posljednja trećina filma, nekih pola sata.
Postavlja se pitanje o čemu je pak riječ u prvih šezdesetak minuta. Paolo Taviani otvara uradak dokumentarnim prologom – Pirandellovim primanjem Nobelove nagrade za književnost, nakon čega slijedi književnikova smrt. Kako umjetnik nije ostavio za sobom nikakve izričite upute vezane uz vlastiti sprovod, kremiran je, a njegova je urna pohranjena na neuglednom dijelu rimskoga groblja. Kako je posrijedi vrijeme neposredno pred Drugi svjetski rat, navedeno se prepriječilo pravom odavanju počasti pa se čekalo da vojni sukob završi. U neposrednim poratnim godinama općinski službenik (Fabrizio Ferracane) uzima u zadatak da urnu s Pirandellovim pepelom prebaci na njegovu rodnu Siciliju. Taj put vodi kroz ratom devastiranu zemlju, na putu obnove, te uključuje niz peripetija, vrlo apsurdistički obojenih, pa je općinski službenik gotovo kao kakav farsičan, apsurdan karakter u svom gotovo ludom naumu, koji ima malo smisla u siromašnom kontekstu nakon ratne kataklizme. Ta se jednosatna priča raspada na niz vinjeta, situacija koje se odvijaju pri pokušaju pronalaska prijevoza – automobilom, avionom te u konačnici neudobnim i neuglednim vlakom, kojim službenik naposljetku stiže na odredište.
Taviani stilski diferencira dva segmenta filma. Prvi je sniman crnobijelom tehnikom, ali na način da gotovo djeluje kao pronađena arhivska, dokumentaristička snimka, izblijedjela i oštećena, koja gotovo autentično sagledava jedan proces izmještanja. Ona dijelom odaje i neorealistički štih, posebice kroz brojne vizualne reference na društvene uvjete koji su obilježili neposredno razdoblje nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Time priča gotovo da otvara pitanje koja je svrha prevoženja urne s pepelom i samoga putovanja u dobu koje muče brojne ozbiljne društvene boljke. No sam ceremonijal sprovoda odnosno ispraćaja pokojnika nosi u sebi nešto civilizacijski znakovito, što nikakvi socijalni i politički uvjeti ne smiju omesti. Priča je u ovom segmentu isprepletena s referencama na talijansku povijest te određena ostvarenja talijanske kinematografije, kao i ulomcima filmskih žurnala, što tvori osobit mozaik.
Posljednja trećina snimana je u boji kao kontrapunkt prvome segmentu, no u podjednako fragmentarnoj maniri, nedorečene priče koja više pitanja ostavlja otvorenima nego što na njih odgovara. Pritom redatelj stvara reference na likove te situacije iz ranijega, spomenutog ostvarenja Kaos. Gledatelj bi zasigurno mogao postaviti pitanje - što povezuje dva naoko nikako nepovezana segmenta ostvarenja? Odgovor je jednostavan: nakon odgledavanja filma, čini se da među njima nema neke osobite relacije, pa čak niti asocijativne, osim što oba referiraju na Pirandella i njegovo stvaralaštvo.
Zbogom Leonora ostavlja dojam hermetične, na trenutke monotone stilske vježbe u kojoj su napadno u jednu cjelinu spojena dva filma koja međusobno nemaju ništa zajedničko. A možda je posrijedi osobna redateljeva meditacija o vremenu i suočavanju s procesom žalovanja? Kako god bilo, posrijedi je ostvarenje koje gledatelja ostavlja ravnodušnim.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. veljače 2023.
