Elegantno ostvaren i dopadljiv svijet Elene Ferrante
Lažljivi život odraslih (The Lying Life of Adults), red. Edoardo De Angelis, Italija, Netflix, 2023.
-
Čini se da će serijalne i filmske adaptacije razvikane Elene Ferrante postati nova najpopularnija stvar na malim i velikim ekranima. Nakon triju sezona Genijalne prijateljice (2018, 2020, 2022) autora Saverija Costanza u produkciji HBO-a te precijenjene filmske adaptacije The Lost Daughter (2021) u režiji Maggie Gyllenhaal, svoj udio u serijalnom Ferrante kolaču odlučio je uzeti i Netflix, za čiju je platformu u formatu šestodijelne miniserije snimljen The Lying Life of Adults, prema istoimenom romanu iz 2019. godine, koji potpisuje Edoardo De Angelis.
Recentno ostvarenje zapravo ponavlja priču njezine popularne napoletanske tetralogije, samo u kraćem vremenskom objmu te iz drugoga rakursa. Mjesto radnje ponovno je Napulj, naglasak je na protagonistici i njezinoj razvojnoj naraciji koja se odvija kroz vremenski modus, počevši od devedesetih godina prošloga stoljeća. Za razliku od Genijalne prijateljice koja obuhvaća niz poratnih desetljeća te se proteže do suvremenosti, a odrastanje dviju djevojaka sagledava kroz prizmu roda i klase te afirmira perspektivu radničkoga miljea, Lažljivi život odraslih radnju smješta u liberalne intelektualne sfere višega građanskoga sloja. Kako protagonistice tetralogije dolaze u dodir s osobama koje su klasno iznad njih, tako i junakinja recentnog ostvarenja ima priliku upoznati način života ljudi koji su društveno ispod razine njezine obitelji i prijatelja, što će također biti važan čimbenik prilikom procesa stjecanja iskustva.
U središtu razmatranja je srednjoškolka Giovanna Tarda (Giordana Marengo), na pragu odrastanja, koja živi sa svojim liberalnim i buržujskim roditeljima – ocem profesorom Andreom (Alessandro Preziosi) te majkom Nellom (Pina Turco), urednicom u izdavačkoj kući. Bračni je par dijete ušuškao u buržujski komfor pa priča prati njezino propitivanje klasnih i rodnih ograničenja te konflikt s roditeljskim očekivanjima. Tu se priča poigrava jednom arhetipskom situacijom. Protagonistica nikada nije napustila granice svoga kvarta pa tako ne poznaje vlastiti grad, njegove različite miljee i stanovnike. Ona je poput svojevrsne princeze zarobljene u svojoj kuli, lišene znanja i iskustva, brižno čuvane od opasnoga svijeta koji je može pokvariti ili joj naškoditi. Stoga je nužno izmještanje, odnosno trenutak kretanja na put inicijacije te stjecanja iskustva. Navedeno će roditelji nehotice potaknuti: Giovanna će prisluškivati razgovor oca i majke, koji s dozom nezadovoljstva raspravljaju o njezinu ponašanju i školskom neuspjehu, što će posljedično dovesti do situacije gdje je otac uspoređuje sa svojom sestrom Vittorijom (Valeria Golino). Komparacija nije niti malo laskava: Andrea i Vittorija u višedesetljetnom su sukobu te djevojka ne poznaje tetku, na koju se otac uvijek referira u negativnom svjetlu.
Tetka tako postaje prva i najbitnija instancija odrastanja, koja će junakinju dovesti do ostalih. Ujedno predstavlja antipod Giovanninim roditeljima i njihovim prijateljima: izravna je, lišena lažne uglađenosti, temperamentna, kaotična, promjenjivih raspoloženja. Vittorija na određeni način predstavlja Napulj, njegov svijet i proturječja u malome pa stoga ne iznenađuje da upoznavanje tetke biva povezano s upoznavanjem urbanoga prostora.
Serija vjerno prati priču romana te sadrži sve prepoznatljive sadržajne elemente svijeta Ferrante: osim putanja i stranputica odrastanja, u pozadini se zrcale društvene i kulturne promjene talijanskoga društva, generacijski jazovi, propitivanje odnosa roda i klase, nastojanje protagonistica da umaknu ukalupljivanju te se nastoji ocrtati intelektualna klima, koja je autorici jako bitna. Redovito se manifestira kroz dugačke dijaloške konflikte među likova suprotstavljenih intelektualnih i svjetonazorskih pozadina, što priči daje štih intelektualiziranoga i pametnoga, iako katkada predstavlja tek pozu. Gledatelji Genijalne prijateljice odmah će se prisjetiti takvih prizora, a Lažljivi život odraslih nikako nije iznimka. Naravno, tu su i neizostavne spisateljske ambicije pa je čitanje i pisanje način da se stekne vlastiti, autentičan glas.
Serija je vrlo elegantno ostvarena i vizualno dopadljiva: kostimografija atmosferično dočarava prvu polovicu devedesetih godina prošloga stoljeća, a scenografija živopisno ocrtava proturječja i vibrantnost Napulja. De Angelis vješto mijenja vizualne registre kako priča skače iz jednoga miljea u drugi te balansira između stanja mirovanja i pokreta. Primjerice blagi i smirujući tonovi protagonističina stana, svijeta sigurnosti i uljuljkanosti, naspram dinamizma i prodornijih boja Vittorijina proturječna Napulja ili sterilne raskoši buržujskoga doma obiteljskih prijatelja Costanze (Raffaella Rea) i Mariana (Biagio Forestieri) samo su neki od primjera. Audiovizualnom segmentu posvećena je velika pažnja, što odaje neosporno visoku produkcijsku razinu ostvarenja. Tome treba pridodati i odlične glumačke kreacije, napose Giordane Marengo koja je uvjerljivo dočarala spoj neiskustva i bunta, te poznate talijanske glumice i redateljice Valerije Golino (Rain Man, Hot Shots!, Honey) koja je autentično dočarala energičnu ženu iz naroda koja se ne libi istaknuti svoje mišljenje, no ujedno vješto i krije vlastitu ranjivost.
Ispod dopadljive audiovizualne površine te odličnih glumačkih kreacija, situacija je ponešto drugačija. Djelo neosporno igra na kartu šarma. Generacijski jaz na relaciji roditelji – djeca postavljen je kroz prizmu traganja za autentičnošću i gubitka autentičnosti, koja obilježava odrasle, a navedeno je dodatno nijansirano klasnim odnosima: lažnost liberalnih buržuja naspram autentičnosti nižih klasa, koje ujedno pokazuju veću razinu društvene kohezije, rekli bismo solidarnosti i uvažavanja. No dok gledate seriju, imate osjećaj da ste tu priču, koliko god ona vješto ispripovijedana u formi televizijske serije, već nebrojeno puta odgledali, pa i da je mogla biti za nijansu kraća s obzirom na količinu fabularnoga materijala. Ona vrvi napuljskim i južnotalijanskim stereotipima koje talijanski popularnokulturni uraci vole eksploatirati kao da im je to temeljni izvozni proizvod za internacionalne gledatelje, no veći su problem sporedni likovi, koji su u velikoj mjeri ostali scenaristički nerazrađeni i svedeni na tipove. Sama Vittorija u određenoj je mjeri tipizirana, a posebice likovi roditelja i njihovih prijatelja. Svi odrasli gotovo su karikaturalni u svojoj jednostavnosti.
Lažljivi život odraslih svakako će zadovoljiti obožavatelje Elene Ferrante i njezinih televizijskih/filmskih ekranizacija, no za ostale će ostati tek na razini dopadljivog uratka.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. siječnja 2023.
