Stilizirana kronika američke medijalizirane kulture i konzumerizima
Bijela buka (White Noise), red. Noah Baumbach, SAD, UK, Netflix, 2022.
-
Medijsko posredovanje stvarnosti tematika i problematika je o kojoj se intenzivno govori već nekoliko desetljeća, napose od šezdesetih godina prošloga stoljeća, te stvaranja medijskoga društva spektakla i uspona televizije koja postaje temeljni medij za informiranje i zabavu. Osamdesetih godina prošloga stoljeća američko je društvo spektakla izvrsno satirizirao Don DeLillo u jednom od svojih najvažnijih romana – Bijela buka (1985), koji je pisan s teorijski vrlo osviještenih pozicija koje su korespondirale s filozofskim i kulturološkim promišljanjima Jeana Baudrillarda i Frederica Jamesona. Unatoč spomenutome, ozbiljnu filozofsku, društvenu i kulturnu problematiku književnik je vješto zaogrnuo u humoristično i satirično ruho koje je nesmiljeno seciralo američku konzumerističku i materijalističku svakodnevnicu kroz prizmu života jedne tipične sveameričke obitelji čiji život i sam nalikuje na medijski konstrukt.
Zanimljiv je podatak kako je djelo, iako danas neosporan klasik novije američke književnosti, ostalo desetljećima nezapaženo među filmskim i televizijskim producentima. Kada bolje sagledamo situaciju, to niti ne iznenađuje. DeLillov uradak ne počiva na priči i događajima, nego interakcijama likova i potenciranju apsurdnih situacija te je za klasičan američki fabularni film kao takav izrazito neatraktivan. Građen je kao triptih, koji čini idejno zaokruženu cjelinu, no svaki od segmenata predstavlja parodiju jednoga medijskoga konstrukta te ima specifičan ton i atmosferu, što pretakanjem u filmsko ruho može potencijalno dovesti do nekonciznosti, napose ako se naglasak stavi na fabularne akcente.
Bijela buka fascinantna je kronika američke medijalizirane kulture i konzumerizima. Kada danas čitate roman, otvara se intrigantno pitanje: kako bi djelo izgledalo da je pisano primjerice u našoj suvremenosti, nakon razvoja interneta, mobilne telefonije, društvenih mreža te naposljetku umjetne inteligencije? Iako svijet koji roman prikazuje još uvijek u dobroj mjeri korespondira s našim, pomalo djeluje anakrono, kao simptom vremena koje je dobrano za nama, simptom koji je u međuvremenu mutirao i poprimio neslućene razmjere. Strah od smrti koji muči DeLillove likove transformirao se u kulturu ekstaze.
Nezahvalnoga zadatka adaptiranja romana u film ambiciozno se prihvatio Noah Baumbach (The Squid and the Whale, 2005), a u produkciji Netflixa, nakon što je njihova prethodna suradnja na Marriage Story (2019) doživjela veliki kritičarski uspjeh, koji se očito nastoji ponoviti. Pritom se vrlo dobri Adam Driver ponovno pojavljuje u glavnoj ulozi, a zajedno s također vrlo solidnom Gretom Gerwig. glumačka kemija između glavnoga dvojca odlično funkcionira.
Film manje-više vjerno prati predložak te je također segmentiran u tri cjeline: Valovi i isijavanja, Toksičan zračni fenomen i Dylarama. U središtu razmatranja je obitelj Gladney. Jack (Adam Driver) je sveučilišni profesor čija je uža specijalnost Hitler te se diči da je utemeljitelj takozvanih hitlerovskih studija, a Babette (Greta Gerwig) je kućanica koju proganja intenzivan strah od smrti. Imaju nekoliko djece, što iz njihova, a što iz prethodnih brakova. Prvi nas dio uvodi u kontekst gradića Blacksmitha, koji djeluje kao kulisa televizijskoga medijskoga proizvoda te postavlja osnovne idejne konture vezane uz utjecaj medija na svakodnevni život, utjecaj koji seže do čovjekova nesvjesnoga.
Drugi dio odvija se nakon što se u maniri filma katastrofe dogodi ekološka katastrofa pa građani Blacksmitha moraju biti evakuirani. Iz jednoga medijskoga konstrukta sele u drugi: katastrofičarski i senzacionalistički, gdje se i mjesto komunalnoga okupljanja mijenja od supermarketa kao simbola američkoga života do evakuacijskoga centra, a dok se istodobno prikazuje na koji način medijsko izvještavanje predodređuje realno, ali i daje likovima osjećaj zajedničkoga, dijeljenoga identiteta. U trećem segmentu Jack kreće u potragu za dilerom koji je Babette doveo do ovisnosti Dylarom, lijekom koji suzbija spomenuti strah od smrti, a djeluje kao parodija jeftinih, pulpovskih kriminalističkih narativa.
Filmska Bijela buka nadovezuje se na idejne preokupacije predloška, no ne uspijeva ih povezati s našom suvremenošću pa djeluje kao satira na doba koje je za nama. Ostvarenje bolje funkcionira u segmentima nego kao cjelina jer na trenutke ostavlja dojam fabularne nekonciznosti te tromoga ritma pripovijedanja s obzirom na dugačko vrijeme trajanja. Nisu sva tri segmenta jednako dobro ostvarena, pa posljednji zaostaje za prethodnima. S druge pak strane pojedini su dijelovi odlično režirani i napisani, primjerice interakcije supružnika ili obiteljsko okupljanje u kojem se raspravlja o simptomima trovanja koji se iz minute u minutu mijenjaju tijekom televizijskoga izvještavanja. Glumačke izvedbe također su vrlo dobre.
Posrijedi je ostvarenje koje više počiva na dijalozima i interakcijama likova nego na samoj radnji, što je također baštinjeno iz predloška, kojem Baumbach možda za vlastito dobro ostaje odveć vjeran. Njegovi najinteresantniji i najuspjeliji aspekti međutim počivaju na uporabi audiovizualnoga sloja, vrlo stiliziranoga, koji nastoji ostvariti dojam pomaknute, medijalizirane, odnosno medijima očuđene stvarnosti. Primjerice, radnja se odvija osamdesetih godina prošloga stoljeća, što na temelju kostimografskih i scenografskih rješenja gledatelj može jasno detektirati, no istodobno je svjestan kako su ta kostimografija i scenografija oneobičeni te im je pridana neosporno televizična kvaliteta. Boje su upadljivije, digitalno čiste, kao što je i odjeća stiliziranija.
.png)
U sceni kada se Jack nalazi na benzinskoj pumpi te nastoji napuniti automobil benzinom, neprestano se iz donjeg rakursa prikazuje mjesec koji s vremena na vrijeme prekrivaju oblaci vrlo neobičnih i dojmljivih boja. S jedne strane neobično građena slika, a s druge strane podsjetnik da je ta ljepota zapravo smrtonosna jer je rezultat ekološke havarije. Redatelj zajedno s direktorom fotografije Lolom Crawleyjem (45 Years, The Devil All the Time) vizualno diferencira tri segmenta radnje kako bi naglasili njihovu pripadnost različitim vrstama medijskih konstrukata pa je primjerice posljednja prikazana u maniri detektivskih priča sa sumnjivim ulicama, otrcanim motelima, specifičnim koloritom i osvjetljenjem.
Bijelu buku vrijedi pogledati, no ostavlja dojam da je rezultat mogao biti puno bolji.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. veljače 2023.
