Satirični prikaz milijarderskih figura suvremenog kapitalizma s velikom dozom humora
Glass Onion: The Knives Out Mistery, red. Rian Johnson, Netflix, SAD, 2022.
-
.jpg)
Kada je 2019. godine izašao Knives Out redatelja i scenarista Riana Johnsona (Looper, 2012; Star Wars: The Last Jedi, 2017), postao je iznenađujući hit na kinoblagajnama. Premisa filma predstavljala je vješt spoj starog i novog. Priča se temeljila na istrazi uspješnog i briljantnog, pomalo ekscentričnog privatnog detektiva Benoita Blanca, upečatljivoga naglaska, kojega je utjelovio Daniel Craig, očito se vrlo zabavljajući u glavnoj ulozi. Zadatak mu je bio istražiti ubojstvo bogatog obiteljskog patrijarha, koje se odigralo tijekom okupljanja njegove mnogobrojne i disfunkcionalne obitelji. Nije teško uočiti da se Johnson nadahnuo nasljeđem Agathe Christie. Blanc predstavlja očiti omaž njezinu slavnom Herculesu Poirotu, koji dolazi među skupinu osoba povezanih različitim interesima i tajnama, te smještenima na relativno izoliranu lokaciju, kako bi otkrio ubojicu te motive za njegov čin. Pritom je Johnson odbacio Poirotovu pretencioznost te ozbiljnost, a cjelinu zaogrnuo velikom dozom humora, napose kroz često pomaknute, bizarne i osebujne likove čiji se putevi ukrštavaju s detektivovim. Priču je na taj način više primaknuo senzibilitetu suvremene publike, a pritom je misterij uspio dobro postaviti i raščlaniti, vješto prebacujući pažnju s kriminalističke slagalice na međuigru likova i obrnuto.
Knives Out, pa i njegov nastavak Glass Onion, koji je bio očekivan nakon velikoga komercijalnog uspjeha originala, uspjeli su ono što recentnom filmskom oživljavanju najpoznatijega lika Agathe Christie u režiji Kennetha Branagha nije pošlo za rukom. Murder on the Orient Express (2017) i Death on the Nile (2022) raskošno su producirani naslovi, no lišeni živopisno oblikovanih likova te humora, koji žele igrati na kartu staromodne, orijentalne egzotike i nostalgije, nekako nespojive sa suvremenim dobom, no istodobno posrću pod svojim očiglednim i vještačkim CGI kulisama.
.png)
Glass Onion kreće s istih startnih pozicija kao i izvornik – briljantan detektiv, izolirano mjesto, skupina ljudi povezanih određenim oblikom veze, u ovom slučaju prijateljske. Tijekom istrage se međutim ispostavlja da su relacije mnogo kompleksnije od prijateljskih. Benoit Blanc biva angažiran razriješiti slučaj povezan s uspješnim poslovnim čovjekom, bilijunašem Milesom Bronom (Edward Norton), ujedno vlasnikom tehnološke kompanije Alpha. Potonji poziva prijatelje različitih profesionalnih pozadina da se okupe na njegovom privatnom otoku, na svojevrsnoj tematskoj zabavi, čija je premisa kriminalistička. Trebali bi razriješili misterij njegova ubojstva. Kako gledatelj može pretpostaviti, uskoro se dogodi pravo ubojstvo, što će razotkriti odnose likova u pravom svjetlu. Johnson, koji je ponovno potpisan i kao scenarist, klasičnu detektivsku okosnicu započinje fabularnim okidačem ubojstva, koje potiče istragu. Zatim je nastavlja postavljanjem sumnje na članove grupe te u konačnici završava razrješenjem enigme, no dodatno je usložnjava tako što se ispostavlja da prvo ubojstvo zapravo nije bilo inicijalno. Pritom je koristio jedan otrcani motiv sličnih žanrovskih ostvarenja koji se učestalo zlorabio, no ne smijem ga na ovome mjestu otkriti kako me bih spoilao radnju.
Za razliku od Knives Out, nastavak ima barokniju i razvedeniju fabulu koja, treba priznati, sasvim dobro funkcionira. Redatelj je dobro raščlanjuje i motivira te postepeno gradi napetost, dovodeći je do logičnoga raspleta. Sporadično koristi analepse kako bi otkrio gledateljima i gledateljicama segmente predradnje, koji su važni za motiviranje događaja u narativnoj sadašnjosti, odnosno prije razrješenja enigme radnja se vraća u prošlost kako bi se priča sagledala u novom kontekstu. Unatoč dobro postavljenoj kriminalističkoj okosnici, naracija na trenutke djeluje nekoherentno te je cjelina za nijansu predugačka, a nema niti toliko šaroliku i dobru glumačku postavu u sporednim ulogama, iako Johnson stvara u usporedbi s prethodnikom mnogo nabrijaniji zaplet, postavlja raskošnu scenografiju te potencira kamerne pokrete kako bi podcrtao grandioznost prostora te produbio istraživačko-detektivsku napetost. Da bi detektiv uspio, njegove reakcije i postupci trebaju biti brzi i uvijek korak ispred antagonista.
Pritom je naglasak stavljen na satirične efekte. U suodnos se dovode likovi naoko nespojivih profesionalnih pozadina. Lokalna političarka Claire Debella (Katheryn Hahn) ima nacionalne aspiracije. Znanstvenik Lioner Toussaint (Leslie Odom Jr.) radi na revolucionarnom otkriću zelene energije. Birdy Jay (Kate Hudson) bivša je manekenka i trenutačna modna dizajnerica koja ima problema s političkom korektnošću te je prati njezina nadobudna asistentica Peg (Jessica Henwick). Duke Cody (Dave Bautista) aktivist je za muška prava te streamer. Jedina autsajderica u cijeloj priči je Andi Brandt (odlična Janelle Monae), bivša Bronova poslovna partnerica, koju je u međuvremenu uništio. Njih ne povezuje, kako gledatelj može na početku naivno pomisliti, prijateljstvo, koliko tijek kapitala – u ovom slučaju Bronova, a svi znano da bogataši ne daju tako olako novac, a kada to i čine, traže nešto zauzvrat. Stoga ispod maske ležernosti i prijateljstva, lovator nazočne na zabavi drži u šaci jer im može unaprijediti ili uništiti karijere.
Agresivni korporacionalizam i bilijunaške figure poput Elona Muska ili Jeffa Bezosa penetrirali su u sve pore društvenih, kulturnih, političkih, znanstvenih i zabavnih voda te uvelike usmjeravaju trendove u spomenutim oblastima. Johnson u satiričnom ruhu prikazuje penetraciju takvoga kapitala te potencijalno pogubne posljedice. Glass Onion iz naslova imanje je na grčkom otoku u kojem stoluje Bron, a ono predstavlja metaforu za vlasnika: pretenciozno no sterilno i prazno zdanje, koje je posjednik napučio različitim i visoko vrijednim tehnološkim i umjetničkim djelima – ne stoga što ima afiniteta prema umjetnosti ili zato što je razumije nego isključivo jer može, a dodana vrijednost je u tome što se njima može hvaliti okolini. Bron je tako postavljen kao bezidejna figura koja može sve kupiti: Philip Glass sklada glazbu koja će svirati na njegovu imanju a Gillian Flynn osmišljava kriminalističku priču za njegovu zabavu. Redatelj i direktor fotografije Stebe Yedlin (Looper, Knives Out) Glass Onion prikazuju kao turističku razglednicu, lijepu kulisu, medijsku konstrukciju jer je posrijedi tek privid, opsjena. Međutim, to je samo jedan od nekoliko aspekata koje djelo humorno problematizira: influencerska kultura, populistički političari, politička korektnost također se provlače ostvarenjem, koje ih vrlo samosvjesno gađa nesuptilnim ismijavačkim oštricama.
Glass Onion ujedno je jedan od prvih filmova koji se počeo humorno odnositi prema pandemiji koronavirusa. Blanc je na početku depresivan jer ne može rješavati slučajeve, protagonisti komuniciraju putem Zooma i drugih online kanala, maske su sveprisutne. Posrijedi je ostvarenje koje je vrlo svjesno svoje zabavljačke funkcije te kao takvo vrlo dobro funkcionira, a ujedno i pretendira ponuditi relevantan društveni komentar zamaskiran u humorno ruho.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. siječnja 2023.
