Nemilosrdno zasjecanje u sliku mentaliteta ovdašnjih krajolika i suvremenog svijeta

Garbura, red. Josip Žuvan, Hrvatska, Srbija, 2022.

• 

  Znate li što je karabit? Neki stariji od vas/nas ne mogu zaboraviti taj čudan kamen neobična mirisa na koji bi se pljunulo a on bi počeo cvrčati, pucketati, pjeniti se i onda – buuum! Dakle, radi se o kalcijevom karbidu koji u kontaktu s vodom stvara eksplozivan plin. Mi klinci iz mračnog socijalizma i nismo baš imali puno toga eksplozivnog u smislu lude zabave. I onda je taj karbit bio wow. A u južnim krajevima naše domaje, zove se – garbura.

  Kino-prvijenac Josipa Žuvana u naslovu ima ovaj regionalni eponim za kalcijev karbid. Garbura je svoj timing u kinima pronašla odmah do Strica, dugometražnog debija Kapca i Mardešića. Tematski se i vremenski s njim našla u božićnom paketu. No Garbura ima puno realističniji dijegetski okvir. Naoko mnogo manje ambiciozan u postavu od spomenuta favorita HR-filmske kritike s ovogodišnje Pule, ovaj kino-uradak mladog, no već dosta iskusnog autora, čini mi se, poseže puno dublje u sliku mentaliteta ovdašnjih krajolika, ali i suvremenog svijeta. Što to čini smisao života ili egzistencije danas? (Često tako pitam svoje studente koji onda spominju Sreću, Ljubav, Prijateljstvo, Obitelj i slične očekivane stereotipe.) Neee, smisao je života u većoj brzini interneta, onda u povećanju memorije te, last but not least, većoj i boljoj rezoluciji. (Naravno, ne one Informbiroa/!?/ nego mobitelske kamere.) Jer, ako to nije krajnja svrha egzistencije dvojice klinaca iz zabiti Dalmatinske Zagore, onda stvarno… Dobro, možda malo pretjerujem.

  

  Antonio (Mauro Ercegović Gracin) i Nikola (Franko Floigl) dvanaestogodišnjaci su i najbliži susjedi u spomenutoj zabiti. Druže se svakodnevno. Posebično, naravno, kada nema škole i predstoje dugi božićno-novogodišnji blagdani. A što ih okupira? Mislim da je to retoričko pitanje u vezi s glavnim (jedinim?) interesom za tu dob. Naravno, mobitel kao ultimativna sotonska naprava! Ne moraliziram niti sam katolički egzorcist. Digitalna platforma kod klinaca (i ne samo kod njih) stvara toliku ovisnost da su opijati, alkohol, kava i cigareta zapravo mlaka kamilica u usporedbi s ovom vrstom opčinjenosti u kojoj današnji homo sapiens prestaje biti vrstom ili rodom dostojnim tog imena i poštovanja.

  Antonio živi s majkom Ines (Ivana Roščić) i djedom Vladom (Zdenko Jelčić). Otac je pobjegao negdje daleko iz ove zabiti – spominje se Švicarska. Zapravo, slutimo još jednu varijantu priče o sve mnogobrojnijim disfunkcionalnim ovdašnjim obiteljima. Nikola je, pak, s oba roditelja. Otac mu Zoran (Ljubomir Bandović) i mama Marija (Škaričić) još su uvijek pod upraviteljskom rukom mater familias, bake (Asja Jovanović). No između Zorana i Marije štošta toga jednostavno – ne štima. Hladnoća i nezainteresiranost vidi se na njihovim licima, a razgovor se svodi na svakodnevne ritualizirane fraze. Uopće, dobrim dijelom filma svi su likovi namrgođeni, sjetni i tužni. No opet, za razliku od Strica, ova turobnost ima podlogu Realnog. Redatelj i autor scenarija, Žuvan, magnetski precizno i nemilosrdno kroz dijaloge i situacije secira doista punokrvni životni ambijent. I to usprkos njegovoj naizglednoj sumornosti i emotivnom mrtvilu.

  

  Dijalozi, pak, između dječaka, toliko su ogoljeni od ikakve patetike u pristupu djeci da namah shvaćamo kako nema niti primisli o formulaičnoj idealizaciji nekovrsna nevina djetinjstva. Naime, što? Božićno ozračje – velika je to Istina, dragi ljudi koji ovih dana blagoslivljate jedni druge u ozračju teatralizacije kršćanskih rituala, iz nas izvlači ono – najgore! Pa zar niste svjesni da se u pripremama na Badnju večer najčešće psuje, biva nervoznim, a često je to idealan ambijent za svakovrsne oblike mentalnog, pa i fizičkog nasilja!?

  No, vratimo se klincima. I oni psuju kao kočijaši, jer je to cool. Zapravo, to je žargon i internetskih ovisnika. A njih dvojica žele snimiti video koji će na YouTubeu priskrbiti što više gledatelja, pa bi onda mogli i zaraditi. (Ha, tu je ipak možda ostalo još malo od one djetinje naivnosti.) Naravno, to su tek iluzije. Nakon garbure, na red dolazi i pravo oružje što ga Antonio pronalazi u podrumu. Pištolj koji ulazi u dramaturšku potku filma na koncu će biti i razrješitelj nekih bitnih obiteljskih nesporazuma. Naime, najbliži susjedi, obitelji dvaju dječaka, u dugogodišnjoj su netrpeljivosti jedni prema drugima. Smišljaju razne gadosti, a u tome prednjače najstariji(!) – Antonijev Djed i Nikolina Baba. Od nasilnog rušenja ograde, koja sprječava nanose vode, do mazanja kućnih vrata izmetom, dešava se cijeli niz incidenata. A u simboličkom postavu, u samoj kući Nikolinih roditelja, jedina je konstanta – trulež i vlaga. Tek će zajednička akcija Nikole i Marije tu nešto popraviti (kao i završni ples Antonija s mamom pri samome kraju filma).

  

  No jedno noćno lutanje u potrazi za dosad neviđenom pustolovinom, naglo će, poput hladne vode, osvijestiti Nikolu i Antonija. Njihovi najbliži bit će zatečeni od njih, in flagranti, u seksualnom grču bijega od nezadovoljenih obiteljskih rutina i obveza. Svjedočenjem tom činu svojih roditelja, i njih dvojica će se definitivno probuditi iz trivijalnosti virtualnih egzistencija. Korak iz Imaginarnog u Realno – bolan je. Čak i novokupljeni mobitel – njegovo sotonsko Veličanstvo, odnosno „Bog skriven u kompjutorskim pikselima“ (Baudrillard) – ostat će, barem za neko vrijeme – neraspakiran. Autorskim prosedeom Žuvan nas suočava s konačnim razrješenjem, dotad gotovo pa nepodnošljive rutine i navike u životima protagonista. Ono što ponajviše plijeni u ovoj autorskoj strategiji jest gradiranje zbližavanja dječaka sa svojim majkama. Ples Antonija s Ines tu će biti dopunjen Marijinim nježnim majčinskim ulaskom u krevet u kojem je nedavno usnuo Nikola.

  Što slijedi nakon svih tih 2K i 3K-rezolucija? Koje još to čudo s neba zaokružuje ovu božićno-novogodišnju priču? Ne, nije to božja milost, nego sveti dron! Simbol je to ubilačke moći (NATO-ruskog!) rata u Europi. Posljednji kadar filma uvodi ovo božanstvo kao logični dovršetak dijegeze Garbure (i svijeta uopće).

  

  Žuvanov film ispunio je, pa i premašio sva moja očekivanja oko jednog debitantskog filma. U (pred- i) božićno doba, moram to najiskrenije priznati, ponajvećma su me ugodno iznenadila tri debitantska kino-uratka s nacionalnim predznakom (Sigurno mjesto, Stric, Garbura). I to je ono najbolje što prefiks HR uopće nudi. Naime odlične, pametne filmove kao bijeg od Vatrene euforije. Ima li boljeg dara ispod božićna drvca za sve one koji se nazivaju filmofilima? 

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 3. siječnja 2023.

Piše:

Marijan
Krivak