Vizualni spektakl maratonskog trajanja, bez jakog oslonca u priči i likovima
Avatar: Put vode (Avatar: The Way of Water), red. James Cameron, SAD, 2022.
-
Kada gledatelji moraju čekati trinaest godina na nastavak, koji je cijelo vrijeme u procesu nastanka, razumljivo je da očekuju spektakularan rezultat. Kada je prvi Avatar izašao 2009. godine, James Cameron je gledatelje suočio sa zadnjim tehnološkim dostignućima u domeni specijalnih efekata. Njegova šarena i raskošna CGI ekstravagancija, posebice ako ste je gledali u 3D-u, ostavljala je gledatelje impresioniranima, no vješt i inovativan spoj animiranoga i igranoga filma sakrivao je Cameronovo pozivanje na opća mjesta te poprilično slab scenarij. Originalni je Avatar štošta preuzeo iz redateljeve filmografije, pa su bile uočljive brojne reference na Aliens (1986), Terminatora 1 (1984) i Terminatora 2: Sudnji dan (1992) pa čak i Titanic (1997), od kojega je baštinio ljubavnu priču, samo što je klasne razlike prometnuo u specističke, a interkontinentalno u interstelarno putovanje. Posrijedi je priča koja unutarnju kolonizaciju SAD-a, odnos došljaka i graničara te indigenističkoga stanovništva, transponira u svemirsku domenu.
Moćna korporacija dolazi na planet Pandoru kako bi crpila vrijednu rudu koja može pomoći da umiruća Zemlja ozdravi, a pritom se došljak i vojnik zaljubljuje u lokalnu djevojku. Naravno, iz povijesti znamo da kolonizacija znači otimanje zemlje te prirodnih resursa, pokoravanje domicilnoga stanovišta ili izvršenje genocida nad njim. Šumski narod Na`vi, koji naseljava Pandora, živi u suglasju s prirodom koja je poimana kao jedan veliki živi organizam koji pulsira u svakom živom biću. Cameron je tako krenuo od motiva klimatske fikcije (klimatske promjene te uništenje ekosustava na Zemlji kao rezultat čovjekova nesmotrenoga i pogubnoga djelovanja) kako bi ostvario ekološku parabolu, a nju nastavlja razvijati u Putu vode.
Kada pogledamo autorovu neveliku filmografiju, nije teško uočiti fascinaciju vodom. Njegov možda ponajbolji film – podcijenjeni Bezdan (The Abyss, 1989) odvijao se pod vodom te je bio prožet opsesivnim mu temama – čovjekovom destruktivnošću i bliskim međuljudskim odnosima, koji kontriraju težnji za agresijom i dominacijom. Titanic se također odvijao na vodi, a kao i u Bezdanu ona je poimana poput tekućine esencijalne za život, ali i razoran ili ravnodušan entitet prema čovjeku. Stoga ne iznenađuje što je u Avatru 2 odlučio istražiti vodeni aspekt Pandore, koji postaje zrcalna slika šumskoga svijeta iz prvoga ostvarenja. Uostalom, kao i u Bezdanu, tako i ovdje podmorje krije brojne tajne, odnosno bića koja mogu/žele pomoći.
Vizualno gledano, film izgleda besprijekorno, animacija je vrhunska kao i ostali specijalni efekti. Cameron uspijeva dopadljivo upoznati gledatelje s novim predjelima Pandore te ih zaskočiti slikovitošću. No opravdano se postavlja pitanje – je li to dovoljno za odsjediti u kinodvorani tri sata i deset minuta? Odmah ću odgovoriti na pitanje: Avatar 2 ima velikih problema s ritmom pripovijedanja te je u cjelini predugačak, na trenutke tromoga pripovijedanja. Postoji nerazmjer između količine priče te minutaže. Ostavlja dojam da je maratonsko trajanje rezultat redateljeva vjerovanja da će insceniranje vodenoga svijeta, u svojoj digitalnoj raskoši i 3D tehnici, zaskočiti gledatelja te ga u potpunosti uvući u fiktivni univerzum. Navedeno se ne događa iz razloga što vizualno treba imati potkrepu, odnosno oslonac u priči i likovima, što je izostalo. Inače su scenariji uvijek predstavljali Cameronovu slabiju stranu pa su im priče često bile utemeljene na arhetipskim i očekivanim obrascima te katkada papirnatih likova (Titanic). Stoga je trebao pažljivije odabrati koscenariste, koji bi znali kako doskočiti njegovim nedostacima. Rick Jaffa i Amanda Silver (Rise of the Planet of the Apes, Dawn of the Planet of the Apes, Mulan) to svakako nisu. Iako je posrijedi komercijalno uspješan scenaristički par, njihova ostvarenja nisu nadilazila razinu formulaičnih blockbustera za obiteljsku publiku, ne osobito inventivnih te ne pretjerano pametnih.
Priča Avatara 2 tanašna je i ne osobito inventivna. Ljudi ponovno dolaze na Pandoru, a narod Na`vi predvođen Jakeom Sullyjem (Sam Worthington) nastoji im se suprotstaviti. Korporacija šalje novo oružje u obliku oživljenoga i u Na`vija pretvorenoga Milesa Quaritcha (Stephen Lang), u kojega su implementirana ljudska sjećanja. Sulleyjevi se odlučuju preseliti na novu lokaciju, među morski narod Metkayina, no antagonist im uspijeva ući u trag. Događajna linija vrlo je pravocrtna i jednolična te je građena na iščekivanju trenutka kada će se idiličan život protagonista pretvoriti u pakao. Unutar toga ubačeni su različiti podzapleti, koji nepotrebno retardiraju radnju te su ili stereotipni ili poludorađeni. Javlja se primjerice predvidljivi sukob oca i sina, gdje sin misli da ga otac neopravdano zanemaruje u odnosu na brata te nastoji dokazati svoju hrabrost pa time i vrijednost. Njegovo prijateljstvo s odmetnutim tulkunom služi kako bi naglasilo obostrano autsajderstvo. Zatim se razmatra problematika drugosti u odnosu djece Sullyjevih te njihovih vršnjaka u novoj sredini, putem čega se uvodi ideja (ne)pripadanja određenoj zajednici. Pokćerka Kiri (Sigourney Weaver) pak ima specifičan duhovan odnos s prirodom itd. Svoje mjesto u priči našli su i lovci na tulkune, koji nastoje beskrupulozno zaraditi na krvavom ubijanju inteligentnih i osjećajnih bića.
Podzapleti, od kojih je većina temeljena na općim scenarističkim mjestima, u cjelinu bivaju povezani kompleksom obitelji i klišejima o nužnosti obiteljskoga zajedništva i solidarnosti, što se često naglašava kroz patetične i docirajuće dijaloge. Obiteljski odnosi i pomaknute obitelji (kao u Terminatoru 2) stalne su Cameronove preokupacije (primjerice True Lies, 1994), no uvijek ih je nastojao obraditi s mjerom, pa Avatar 2 na scenarističkoj razini previše odiše tim Jaffa/Silver utjecajem, koji djelo nastoji pretvoriti u bljutavi i pristojni obiteljski spektakl. Tome treba pridodati i dva druga problema: profiliranje likova te dijaloge. Protagonisti su odveć papirnati i nedorađeni, napose ženski likovi, ovoga puta ne samo Neyitiri (Zoe Seldana) nego i Ronal (Kate Winslet), što iznenađuje jer je redatelj uvijek bio sklon snažnim protagonisticama poput Ellen Ripley u Aliens ili Sarah Connor u Terminatoru 1 i 2. Dijalozi su pak na trenutke vrlo banalni i predvidljivi. Koliko god je Avatar 2 inventivan u tehničkom aspektu, toliko je neiventivan i banalan na scenarističkom planu.
.png)
Cjelina se donekle zahuktava u posljednjoj trećini, no do nje treba stići. Posrijedi je trenutak kada kreće akcija, konačni obračun protagonista i antagonista, prilikom kojega do izražaja dolaze redateljeve dobro znane sposobnosti u insceniranju filmske akcije. Ona je prožeta idejnim slojem ostvarenja jer predstavlja odgovor na destruktivno ponašanje zemaljskih došljaka. Način insceniranja akcijskih prizora pokazuje Cameronovu redateljsku vještinu u kojoj mu malo koji suvremeni redatelj blockbustera može parirati.
Na idejnom planu, autor nastavlja razvijati preokupacije iz originala, napose vezane uz problematiku očuvanja okoliša pa je Avatar 2 također na tragu ekofickije, gdje autor indigenističke narode sagledava kao entitete koji su u neposrednom dosluhu s prirodnim svijetom te daleko od pogubnoga materijalizma. Međutim, u djelu se javlja dodatni aspekt, koji se otvara odnosom Sullyjeva sina Lo`aka (Brian Dalton) s morskim bićem tulkunom, nalik na kita, a vezan je uz problematiku okrutnosti prema ne-ljudskim životinjama. Podzaplet s tulkunima stvara paralele s nekadašnjom kitolovnom industrijom na Zemlji. Cijela jedna sekvenca posvećena je prikazu lova, odnosno masakra koji ljudi vrše nad ovim bićima radi nekoliko decilitara tekućine koja ima moć da čovjeka pomladi. Mučna sekvenca izravno stvara paralele s čovjekovim tretmanom i besmislenim ubijanjem bića s kojima dijeli planet.
Avatar 2: put vode imao je potencijala, no redatelj nije učio na greškama iz izvornika pa djelo ostavlja dojam da Camerona više od bića i njihovih odnosa zanima tehnologija, što je paradoksalno s obzirom na činjenicu da nastoji progovoriti o ljudskoj tendenciji prema destruktivnosti i dominaciji, relacijama među vrstama te okrutnosti prema prirodi i ne-ljudskim životinjama.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 30. prosinca 2022.
