Spektakularan reinkarnacijski ciklus duše koja stremi ka ultimativnoj harmoniji
Pinokio Guillerma Del Tora (Guillermo del Toro´s Pinocchio), red. Guillermo del Toro, Mark Gustafson, SAD, Meksiko, Francuska, 2022.
-
Dječji roman Carla Collodija iz 1883. i nadalje ostaje neiscrpnim vrelom filmašima – počevši od uredno ispoliranih, od oštrica i britkosti ogoljenih – animiranog disneyevog klasika iz 1940. godine te njegova recentnog igranog recikliranog remakea pod palicom Roberta Zemeckisa, do na drugačiji, subverzivniji i(li) makabralniji način iščitanih verzija Mattea Garronea (2019) i Guillerma del Tora.
I dok Garrone pred očima gledatelja minucioznim naturalizmom impresivno i umješno ocrtava i oživljava grubi, rustikalni milje Italije 19. stoljeća, Del Toro odlazi korak dalje i piše vlastitu inačicu originalnog knjiškog predloška, naraciju preselivši u razdoblje između dva rata i davši tragičku podlogu razvoju radnje odnosno Geppettovim motivima kreiranja drvenog lutka, takvim činom načevši mnoga relevantna pitanja.
Kontekstualizacijom (ne samo) frankensteinovskog motiva zadiranja u prirodni poredak (oživljavanja antropomorfnih bića – bilo magijskim bajanjima, bilo kakvim intervencijama viših sfera, znana su diljem mitologijsko-folklornih bjelosvjetskih pregnuća – od hebrejskog Golema do slavenskog Lutonjice Toporka) s onodobnim fašističkim europskim stremljenjima, Del Toro nas vodi ne samo u svoj znani teritorij neodvojivosti sveprožimajućeg fantastičnog od ekstremnog ratnog (Đavolja kralježnica, Panov labirint) nego i ukazuje kako na opasnosti od tiho i brzoširećih netolerantnih jednoumnih ideologija odnosno na bremenite teretnosti, mahom neprihvaćenih drugačijih osobnosti; jednako tako i na univerzalnu patnju djece u surovim i bešćutnim okolnostima, ali i odnose na relaciji roditelji (očevi) – djeca (sinovi). (Pokušavajući na tom tragu spojiti holokaust i nadrealizam, potpuno je primjerice podbacio recentni talijanski naslov Čudaci na slobodi (Freaks Out) Gabrielea Mainettija iz 2021.) Del Torov Pinokio udaljen je od Collodijevog okvira moralističkog didakticizma, iako rado podcrtava i razrađuje mračnije aspekte piščevog univerzuma; on je nevino čudovište koje više ne stremi postati pravim dječakom – radije zadobiti ljubav svoga tvorca. Na taj se način u njegovim multiplim smrtima i povratcima unutar ovog animiranog djela može iščitati i svojevrsni, uvjetno rečeno, reinkarnacijski ciklus startno mlade, nespoznate duše koja stremi ka ultimativnoj harmoniji kroz niz pokušaja i pogrešaka.
Njegove collodijevske moralitetne mane – laganje i neposluh, promatrane u tom kontekstu, samo su evolucijska purgatorijska faza bazno tek novorođenog, bespoznajnog karaktera i nikako ne bi trebale nositi fatalne brutalne disciplinske posljedice; glasovi savjesti odnosno intuitivni vodiči u formi Zrikavca i Plave vile /Djevojčice modre kose također su ponešto drugačije koncipirani – neuljepšano, bez eufemizama prvi; zastrašno moćno, kao dualističan aspekt kakve drevne boginje drugi.
Poseban užitak u ovom spektakularnom, trudbenim retro stop-motionom animiranom malom filmu njegove su sitne ekscentričnosti (primjerice, kunići-lijesonoše u onostranosti igraju poker) te Desplatova glazba, u pojedinim brojevima toliko nalik refleksijama Sondheima (Everything Is New To Me, Ciao Papa, My Son), čineći minuciozan, smislen patchwork koji je rezultirao možda najboljim Del Torovim filmom još od 2006. godine.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 30. prosinca 2022.
