Solidan kino-artefakt mučne i tjeskobne atmosfere

Stric, red. Andrija Mardešić, David Kapac, Hrvatska, Srbija, 2022.

• 

  „Ako Božić bude savršen, Seka se vraća iz Njemačke… Koja je od ovih devet riječi nejasna?“ Pita se to naslovni protagonist Strica, jednog od nekolicine ovogodišnjih hit-filmova debitanata u HR-dugometražnom igranom formatu. Doista, tko u ovdašnjim geografskim koordinatama ne sanja savršen Božić? Jer, to je čarobno doba godine, doba kada se obitelji okupljaju da bi zajedno blagovale – jele, pile, uživale u kićenju bora i međusobnom darivanju. (Pa ako još taj Božić bude i „bili“, gdje ćeš većeg ispunjenja svega što čovjeku u životu treba?) No, znamo svi, taj apelativ sreće zna biti i nepodnošljivi stres, tortura, ubijanje?!

  Stric (2022.) debitantski je kino-uradak dvojca Davida Kapca i Andrije Mardešića. Do sada su, zapravo, ponajvećma ostali zapamćeni po suradnji na srednjemetražnom Zagorskom specijalitetu (2011.), grotesknoj horor-eskapadi. Tamo je jedna od protagonistica bila i Ivana Roščić, Majka u ovoj trilerskoj pripovijesti naziva Stric, ali u kojoj ne nedostaju niti elementi horora, doduše ponešto uljuđeniji. Dakle, tročlanu obitelj ovdje uz Majku čine i Otac (Goran Bogdan) i Sin (Roko Sikavica). Uz naslovni lik Strica, već vidimo, akteri imaju uopćena imena, kao u kakvoj pirandelovski planiranoj tipizaciji karaktera iz njegovih pomaknutih drama. (Tu je još i, u prvoj rečenici napisa spomenuta Seka koju tumači Kaja Šišmanović.) A Stric? On je, naravno, doajen jugoslavenske ali i svjetske kino-scene – Predrag Miki Manojlović. Njegovim se uzimanjem za protagonista filma zapravo autori poigravaju s hrvatsko-srpskim međunacionalnim odnosima: srpski glumac tumači hrvatskog emigranta u Njemačkoj, prirodno pretpostavljivo političkog, jer će se u jednom trenutku isti osvrnuti na bivšu Jugoslaviju kao „tamnicu naroda“.

  Dakle, spomenuta obiteljska trojka dočekuje Strica. On dolazi, formulaično, u starom ali pouzdanom njemačkom brandu – Mercedesu. U takvom je Mercedesu svojevremeno u rodni krš iz Njemačke dolazio i gastarbajter u doku-klasiku Zorana Tadića Dernek (1975.). Nema auta do mercedesa, ali ni božićne večere bez – domaće purice i francuske salate!? Barem je tako u Kapčevu i Mardešićevu scenarističkom predlošku. Već nakon prvih desetak minuta filma, gledatelj je suočen s filmskom konstrukcijom koja je očito, ali vrlo začudno, namještena. Naime, oni koji dočekuju Strica, pa i on sam, aktivno sudjeluju u dramatizaciji nekog prošlog vremena i tajnovitog prošlog događaja. Isti je fatalno odredio usud svih likova. Naravno, načitanijem art-kino fanu namah se pojavljuju neke asocijacije na umjetničke autore koji su posljednjih desetak godina obilježili svjetsko kino. Ponajprije je ovdje riječ o tipu glume, ali i dramaturgije svojstvene Yorgosu Lanthimosu i njegovim filmovima poput Jastoga (2015.) ili Ubijanja svetog jelena (2017.). Vizualno, pak, posebično upada u oko izoštrenost tek prednjeg plana, dok likovi u pozadini ostaju zamagljeni. Automatizam situacija koje se ponavljaju stvara, pak, opipljiv osjećaj nelagode. I to od prvih kadrova razbijenih tanjura, pa sve do pucnjeva koji će na kraju, nekovrsno, ipak prekinuti agoniju protagonista. 

  

  Ono što je pisca ovih redaka ponajviše zanimalo u suočenju s ovim filmom, bilo je kako će autori razriješiti misterij s političkom potkom a tek zatim fabulativni tijek zbivanja. No, na koncu, ostao mi je tek dojam žanrovski korektno odrađenog posla, bez nekih većih ambicija da svoju kino ideju uzdignu na neku višu razinu. Doista, ne može se reći da glumci nisu dobro odradili svoj dio posla… Uz trojicu muškaraca, ponavećma me se dojmila impulzivna i erotična Ivana Roščić. Njezin je nastup potisnute tragičnosti iščitljiv iz svakog njezina pokreta, ali i facijalne grimase. Seksualna joj, pak, impulzivnost djeluje intrigantno – na samome rubu Erosa i Thanatosa. (Toliko, na koncu, o utjecaju grčkog art-kino Boga, Lanthimosa!) Dobar je doprinos u svojoj kratkoj epizodi dala i Kaja Šišmanović kao Seka. Sikavica i Bogdan također daju svoj obol glumačkoj zaigranosti u samozataji, ali ipak je „veliki Miki“ taj koji nosi težinu cijela ozračja filma. Kao hrvatski nacionalist, ovaj je srpski(!), no rekoh već, zapravo svjetski glumac samo potvrdio svoju reputaciju jednog od najvažnijih kino osobnosti s ovih prostora.

  No, je li Stric doista toliko važan film, kakvim su ga proglasili iz struke filmskih kritičara na ovogodišnjoj Puli? I je li zaslužio nagradu za najbolji scenarij na istome festivalu? Vjerojatno jest, po mnogočemu. Atmosfera mučnine i tjeskobe, a zatim i straha, napetim je gledatelja mogla držati tijekom cijela njegova trajanja. No, njegova žanrovska formulaičnost, čiji se konačni idejni rasplet nije na kraju niti dogodio, razlog je navlastite nezadovoljenosti cjelinom, barem piscu ovih redaka. Jest, vješto su Babac i Mardešić manipulirali gledateljskom pozornošću, ali na koncu nisu izašli iz idejne/ideološke mrtvouzice koju su sami zapetljali.

  

  Što je konačna poruka Strica? To da neka mračna podsvijest stoji iza ressentimenta hrvatskih nacionalista u njihovoj egzaltaciji Vile Velebita? Ili pak to da iza svakog istinskog katoličkog Božića stoji tek mračni ritual nacije kao „zamišljene zajednice“ (Benedict Anderson)? Je li on, u neku ruku, zakašnjela kritika protunaravne tvorevine Jugoslavije s kraja 80-ih, a koju reinkarniraju protagonisti u ritualiziranoj rekonstrukciji proslave Božića u socijalizmu?

  Možda, ali vjerojatno ipak – ne. Stric je nesumnjivo dramaturško-autorski novum u HR-kinu. Međutim, je li i više od toga? Znam, znam, bespotrebno cjepidlačim. No, dok su neki Strica držali izrazito enervantnim i teško gledljivim nakon njegova prikazivanja na Puli, s druge strane film je doživio neskrivene egzaltacije, pa i međunarodne nagrade (primjerice, u Karlovym Varyima).

  Dugometražni debi Kapca i Mardešića, ne mogu poreći, solidan je kino-artefakt. Ipak, kao da je obećavao i „nešto više“, Jer, o vezanosti hrvatskog ekstremnog nacionalizma i nasilja – u zemlji u kojoj je jedan Zvonko Bušić državotvornim herojem, ovdje se govori tek u šiframa i tajnim kodovima. Dok je tomu tako, nećemo/ćete osvijestiti zbiljski kroato-katolički identitet. Može li kino-film u univerzalnom, idejnom smislu biti „formom koja misli“ (Godard)? I možemo/trebamo li uopće od „našeg filma“ očekivati nešto takovo?

  

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 24. prosinca 2022.

Piše:

Marijan
Krivak