Društvena i intimna kronika serijskog ubijanja

Crime Scene: Texas Killing Fields, red. Jessica Dimmock, SAD, Netflix, 2022.

• 

  Ambiciozni televizijski projekt koji su producirali Brian Grazer (Apollo 13, Ransom) i Ron Howard (Genijalni um, Apollo 13) kao predmet razmatranja uzima slučaj Texas Killing Fields, koji je od sedamdesetih godina prošloga stoljeća izazivao veliku medijsku pozornost u SAD-u. Ona je trajala više desetaka godina, štoviše, sudeći prema razmatranom ostvarenju, ne jenjava u kulturi uvijek gladnoj senzacija. Serijska ubijanja, da uzgred spomenem, bila su i predmetom igranofilmske obrade (Texas Killing Fields, 2011, r. Ami Canaan Mann), koja je prošla sasvim nezapaženo, a niti kritika joj s razlogom nije bila sklona.

  Materijal je dušu dao za true crime obradu i rekonstrukciju, pa ne čudi što je pobudio Netflixov interes, postavši dio projekta naslovljenoga Crime Scene, koji se bavi nastojanjem da se kriminalistički slučajevi osvijetle iz nove perspektive, a u tom postupku bitno oruđe predstavlja dokumentarni film. On ima mogućnost iz zaborava izvući pojedine događaje te ih ponovno vratiti u fokus društvenoga pamćenja kako bi se ponovno razmotrili i raščlanili, a pritom se nastoji pobuditi javna debata i kulturno prevrednovanje. Streamera dakle nije zanimala fikcionalna rekreacija problematike, nego se odlučio za dokumentarni serijali format, građen od triju izbalansirano postavljenih pedesetominutnih epizoda, što je prikladnija forma za ovu priču.

  

  Sjedinjene Američke Države nesumnjivo su zemlja serijskih ubojica, a ta činjenica nam može štošta reći o njihovoj kulturi, napose njezinim simptomima odnosno psihičkim pritiscima i zastranjenjima. Bilo bi zaista intrigantno provesti opsežnije istraživanje zašto se ova figura nigdje nije toliko ukorijenila kao u spomenutoj zemlji. Jedan od fascinantnih primjera serijskih ubijanja upravo su Texas Killing Fileds, koji su naziv dobili po filmu The Killing Fields (1984, r. Roland Joffé), koji se u kinima počeo prikazivati osamdesetih godina kada su mediji u teksaškom slučaju otkrili neiscrpno vrelo za publiciranje nebrojenih članaka. Stoga su fenomen trebali nekako nazvati i identificirati kako bi ostao prepoznatljiv. Film nije imao nikakvih dodirnih točaka sa SAD-om, no bavio se krvoločnim kambodžanskim režimom crvenih kmera, pa su valjda mediji u tome vidjeli dobru poveznicu, a možda ih je komunistička diktatura podsjećala na serijalizirano ubijanje.

  Ta pompozno nazvana polja iz naslova zapravo su nekakav neugledni šumarak uz cestovni koridor koji vodi od Houstona prema Galvestonu, koji je toliko izoliran da uopće nije predstavljalo problem da netko tamo neopaženo odbaci tijelo te ga prepusti prirodnim procesima raspadanja. Ubojice su očito vjerovale da će proći neko vrijeme dok leševi nestalih ne budu pronađeni, pa se nisu niti trudili sakriti ih i zakopati. Žrtve su redovito bile djevojke i djevojčice, u rasponu od dvanaest do tridesetak godina, a mahom je bila riječ o sličnom obrascu. Osoba bi napustila dom radi obavljanja nekoga svakodnevnoga posla, a potom bi netragom nestala. Organi reda, policija dakle, pokazala je pritom veliku razinu nekompetencije.

  

   Sedamdesetih godina Texas doživljava ekonomski, urbanistički i populacijski boom jer biva pronađena nafta te se grade rafinerije, pa posljedično dolaze brojni Amerikanci u potrazi za boljim životom ili novim početkom jer su vidjeli mogućnost zaposlenja. Djelo postavlja tezu da je ubojica možda došao na tom valu, pa ga je zato i bilo teško detektirati jer je posrijedi bio velik protok ljudi.

  Druga je vezana uz intimna proživljavanja članova obitelji, njihovu bol te višedesetljetnu borbu, napose s policijom, da se slučajevi ubojstava razriješe te da se pronađe krivac ili krivci. Ovaj je segment slabije izveden. Redateljica Jessica Dimmock naglasak stavlja na krupne planove lica članova obitelji ubijenih da bi naglasila emocije boli, patnje, nikada do kraja prorađenoga žalovanja. Puno je tišine među izjavama govornika, boje su prigušene, fokus mekan, pozadina reducirana, a izvandijegetska glazba sugestivna. Posrijedi su konvencionalne manire koje nepotrebno podižu razinu sentimentalnosti. Time se također želi sugerirati da dokumentarac daje glas članovima obitelji jer im je društveni sustav okrenuo leđa, dok istodobno nastoji prikazati kako su zločini djelovali na pripadnike zajednice.

  

  Poseban aspekt ostvarenja predstavlja seciranje uloge i postupaka policije u rasvjetljavanju slučajeva. Zanimljiv je podatak da su njezini predstavnici odbili sudjelovanje u projektu, što ne iznenađuje, jer je djelo podosta kritično prema aljkavom načinu vođenja istrage. Od mlakih reakcija na prijave nestanaka, preko nastojanja da  se obitelji utišaju pa sve do nemara oko analize i čuvanja dokaza, postupci su koju su pomogli da se misterij produži umjesto da se razriješi.

  Ubojstva su se događala u mahovima, tijekom sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih i dvijetisućitih godina. Temeljno je bilo odgovoriti na pitanje je li posrijedi jedan ili više serijskih ubojica koje djeluju prema sličnom principu. S vremenom su identiteti počinitelja nekih od ubojstava otkriveni, no velika nepoznanica ostali su slučajevi iz osamdesetih godina, gdje dvije žrtve nisu identificirane do 2019. godine. Dokumentarac tu nastoji biti relevantan pa govorimo o pokušaju da se oblikuje istraživački tip djela koje nastoji na principu povijesne rekonstrukcije te izjava svjedoka potaknuti na nove zaključke. Oni su vezani uz identitet ubojice odnosno pokušaj da se krivnja pripiše konkretnoj osobi, pa djelo želi činiti ono što je zadaća pravosudnih organa. Time očito smatra da ispravlja nepravdu koja je obiteljima ubijenih nanesena.

  

  Ovaj se istraživački segment strukturira na očekivan način – metodom razgovora. Uzimaju se izjave članova obitelji, novinara, autora publicističkih djela o slučajevima, agentima FBI-ja kako bi se situacija sagledala iz različitih perspektiva. S intervjuima se kombiniraju arhivske snimke kako bi se uvjerljivo dočarala povijesna rekonstrukcija, međutim djelo se ponajviše bavi perspektivom obitelji žrtava. U stilskom i oblikotvornom sloju posrijedi je standardno i očekivano true crime djelo, kojem cilj nije inventivan i neočekivan pristup građi nego pregledno iznošenje slučaja.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. prosinca 2022.

Piše:

Dejan
Durić