Brutalna antiratna priča lišena patetičnoga heroizma
All Quiet on the Western Front, red. Edward Berger, Netflix, 2022.
-
Film se otvara gotovo meditativnim no zlokobnim kadrom prirode u svitanje, gdje se osim graktanja vrana u pozadini negdje iza brda čuju zvuci koje bismo, ako znamo kontekst, mogli povezati s ratom. Potom slijedi spokojna šuma obavijena maglom i brlog u kojem se nalazi vučica s mladima. Posrijedi su slike s likom ravnodušne prirode koja slijedi svoje cikluse bez obzira na čovjeka. No ta zimska studen i specifičan sivkast kolorit, uskoro pronicljivi gledatelj može uočiti, korespondentna je izgledu leševa ostavljenima da trunu na otvorenom. Već od prvih minuta recentna njemačka ekranizacija klasičnoga romana All Quiet on the Western Front (1928) Ericha Marije Remarquea, temeljena na njegovim iskustvima u njemačkoj vojsci tijekom Prvoga svjetskoga rata, otkriva se kao priča o umiranju, prije svega apsurdnom, s gotovo jednim glacijalnim vizualnim štihom, koji je odlično dočarala fotografija Jamesa Frienda.
Zanimljivo je spomenuti kako je predložak prvi put adaptiran nedugo nakon objavljivanja, 1930. godine, u holivudskoj produkciji pod redateljskom paskom Lewisa Milestona te s Louisom Wolheimom i Lewom Ayresom u glavnim ulogama. To je djelo osvojilo i dva Oscara: u kategoriji najboljega filma te redatelja. Čak je polučilo i nastavak, snimljen šest godina kasnije i naslovljen The Road Home (r. James Whale, 1936), također prema istoimenom Remarqueovom romanu. Njemačka adaptacija redatelja Edwarda Bergera, koji je ponajprije poznat po radu na njemačkim televizijskim filmskim i serijalnim produkcijama (Deutschland 83, 2015), tek je druga igranofilmska kinoverzija.
Ogoljena stabla ubrzo će biti zamijenjena poljem leševa snimljenim iz ptičje perspektive, s kojih će preživjeli skinuti vojnu odjeću jer s troškovima treba biti racionalan. Ona će se oprati i pokrpati te dodijeliti novom topovskom mesu. Tako Paul (Felix Kammemer) na regrutaciji dobiva uniformu na kojoj je ušiveno tuđe ime te je vraća s opaskom da su mu previdom dali robu koja je namijenjena nekom drugom vojniku. Nadređeni mu kratko objašnjava da se zabune katkada događaju, nonšalantno otkida ime s uniforme te je ponovno pruža Paulu. Berger izvrsno podcrtava naivnost mladića koji se euforično prijavljuje u rat jer smatra da je to častan i herojski odabir, da bi se već nakon nekoliko minuta boravka na zapadnom frontu njegovo mišljenje promijenilo u susretu s besmislenom i brutalnom ratnom klaonicom.
Berger naravno nije slučajno odabrao raditi novu Remarqueovu adaptaciju upravo 2022. godine jer ona izravno korespondira s ratnom krizom i anksioznošću koja u svijetu vlada zbog ruske invazije na Ukrajinu te stvaranja različitih paktova i saveza, što uvelike podsjeća na procese koji su se odvijali neposredno prije početaka dvaju svjetskih ratova koji su obilježili prošlo stoljeće. Stoga je antiratna priča više nego dobrodošla kako bi izravno naglasila ne samo užase ratovanja, nego i njegovu apsurdnost, koja je podcrtana intertitlovima u završnici, kada se ističe da se tijekom trajanja Prvoga svjetskoga rata linija bojišnice na zapadnom frontu gotovo nije pomicala.
All the Quiet on the Western Front traje dva i pol sata, no nije posrijedi film akcije i djelovanja jer u priči se malo toga mijenja po pitanju kako statusa protagonista, tako i napretka ratovanja. Sve stoji na mjestu, dok istovremeno nebrojeno ljudi pogiba na brutalan način. Javljaju se dvije narativne linije koje teku paralelno: prva predstavlja perspektivu od dolje a druga od gore, te se međusobno zrcale.
Prva prikazuje skupinu vojnika na zapadnom frontu te njihova svakodnevna iskustva tijekom ratovanja. Posrijedi je sukcesija krvavih vojnih okršaja, iznimno nasilno insceniranih kako bi se funkcionalno podcrtala nasilnost rata. Posebice je impresivno postavljena bitka neposredno prije završne, kada Francuzi tenkovima gaze njemačke vojnike ili ih spaljuju plamenobacačima. Pritom je film lišen nacionalne patetike jer Bergeru nije bitan povijesni odnos Nijemaca i Francuza nego tretman čovjeka u ratu, a obje strane pokazuju podjednaku razinu nasilja. Kada nisu posrijedi bitke, prikazuju se događaji između borbi, a tada nešto više možemo otkriti odnosno saznati o likovima, njihovu unutarnjem životu, željama, afinitetima. Manje-više posrijedi je serija repetitivnih događaja, čiji je cilj naglasiti narav života na frontu, vremenski strogo pravocrtna jer je usmjerena na iščekivanje neizvjesne budućnosti te preživljavanje. Činjenica da malo podataka saznajemo o protagonistima nastoji podcrtati njihov tretman iz perspektive političkih i društvenih centara moći. Unatoč tome, scenaristi Ian Stokell, Lesley Paterson te sam Berger uspijevaju u malo poteza individualizirati likove, kao i naglasiti da ih centri moći sagledavaju kao amorfnu masu od koje se očekuje da izvrše patriotsku dužnost.
Druga fabularna linija prikazuje pregovore njemačke strane s Francuzima, koju predvodi Matthias Erzberger (Daniel Brühl), a vezna je uz dogovor uvjeta prekida vatre te okončanja rata, na što njemački vojni dužnosnici gledaju s podozrenjem – kao vladinu izdaju nacionalnih i domoljubnih interesa. Pritom luksuzni vlak kojim Erzberger putuje na susret, kao i stil života francuskoga vojnoga kružoka, predstavljaju oštar kontrast naspram uvjeta života na ratištu. Stav prema onima dolje ponajbolje dočarava apsurdna odluka generala Friedrichsa (Devid Striesow) da napadnu Francuze nekoliko sati prije nego što prekid vatre, a time i kraj rata, stupi na snagu, a oko nekoga sasvim beznačajnoga komada zemlje.
Film je lišen patetičnoga heroizma. Posrijedi je priča o naivnoj djeci koja se prijavljuju u vojsku te bivaju bespoštedno uvučena u ratni vihor, bačena u bitku bez ikakvoga iskustva, prekasno shvaćajući da su žrtve okolnosti i povijesti. Stoga govorimo o djelu sporoga pripovjednoga ritma, kojim se želi naglasiti vremenska dimenzija, trajanje nezavidnoga stanja, a pritom nije riječ o ostvarenju radnje nego uratku koje pedantno i polagano secira stanje, istodobno apsurdno i bezizlazno. Pritom se izmjenjuju nasilni i meditativni prizori koji su međusobno kontrapunktirani. Berger vješto postavlja lirsko, smirujuće ozračje prirode, često naglašeno u specifičnom koloritu i osvjetljenju, naspram ratnih strahota koje pomno inscenira, ali ne kako bi fetišizirao nasilje, jer je ono povijesno opravdano, nego da bi naglasio banalnost i primitivizam rata.
Film ima epski prizvuk, a korištenje widescreen formata (1.39:1) kao i ekstenzivna uporaba totala jasno postavlja čovjeka naspram prirode i ratnoga vihora. Katkada protagonisti djeluju kao neznatne, krhke figure postavljene u odnos ravnodušne prirode te ratnih zbivanja, pa prostranost počinje upućivati na samoću, indiferentnost, bačenost u procese koji su onkraj mogućnosti da ih pojedinac razumije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. studenog 2022.
