Izvrstan pogled u tursko društvo koje se rasteže između tradicionalnoga i suvremenoga

(Kurak günler), red. Emin Alper, Turska, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Grčka, Hrvatska, 2022.

• 

  Film koji je na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu dobio Zlatnu arenu za najbolji film i Zlatnu arenu za najbolju manjinsku koprodukciju je turski film Dani suše redatelja Emina Alpera u koprodukciji Turske, Francuske, Njemačke, Nizozemske, Grčke i Hrvatske. Film je prikazan i na filmskom festivalu u Cannesu u sklopu programa Izvjestan pogled. U glavnim su ulogama Selin Yeninci, Selahattin Paşalı, Ekin Koç, Eylül Ersöz, Erol Babaoğlu, Erdem Şenocak, Nizam Namidar, Ali Seçkiner Alıcı, Onur Gürçay, montažu potpisuju Özcan Vardar i Eytan İpeker, fotografiju Christos Karamanis, a originalnu glazbu Stefan Will.

  Radnja filma donosi priču o mladome, profesionalnom i poslu posvećenom Emreu koji dolazi u ruralno područje, mali turski gradić, preuzevši funkciju državnog odvjetnika. U tome gradiću već duže vrijeme vlada nestašica vode, no i politička kriza koja se prelama na njegovim leđima, jer biva uvučen u igre lokalnih moćnika. Središnji događaj oko kojeg se sve vrti je silovanje i fizičko zlostavljanje mlade Romkinje kojem se novopridošli državni odvjetnik posebno posvećuje i kojeg istražuje. Njegovo zanimanje za taj slučaj i inzistiranje da privede sve koji se ogriješe o zakon stvara mu neprijatelje koji su dosad naviknuli igrati po nekim vlastitim pravilima, očigledno u sustavu kojim vlada bezakonje i korupcija. Nakon što se Emre sprijatelji s vlasnikom lokalnih novina, i dalje istražujući slučaj silovanja, stječe sve više neprijatelja i pritisak postaje sve veći.

  

  S obzirom na radnju filma, žanrovski se radi o drami s elementima trilera, onoj koja u određenom dijelu zadobiva intenzitet, a usmjeren slow burn karakter doznačen je glazbenom podlogom, izvrsnom originalnom glazbom koja sugerira neizvjesnost, kakvu napetost i nelagodu. Suša na simboličnoj razini označava doslovno sušu, nestašicu vode, u dijelu Turske koji nalikuje pustinjskome području, a zatim označava političku sušu i, dakako, moralnu sušu stanovnika maloga gradića usred ničega. Značenje i signal suše dodatno pojačavaju panoramski, dronovski prikazi pustinjskih dijelova izvan gradića, suodnos protagonista s takvim okruženjem, trenutci njegova žeđanja i znojenja te seljana koji čekaju u redu ne bi li dobili malo vode. Već prve dvije scene koje prikazuju likove iznad vrtače i mještane u lovu na divlju svinju jasno i metaforički daju naslutiti da ovaj politički triler teži donijeti i osjećaj neobičnoga, neočekivanoga, pa i zazornoga. Upravo u tom osjećaju i/ili atmosferi koju film donosi, između ostaloga, neosporno leži kvaliteta filma.

  Poneke su scene dulje, pa se kome može činiti da je film rastegnut, no upravo su te scene dopustile razvijenost i motiviranost likova, uzročno-posljedične veze, genezu njihovog djelovanja i bivstovanja. Dijalozi su skladni i razvijeni, protočni, odnosno teku linijom uzročno-posljedičnih veza. U tom smislu treba reći da je naracija linearno-progresivna, uz česte, mjestimično pravilno raspoređene analepse u formi sjećanja/flešbekova koja/i teže dopuniti priču u sadašnjosti i memorijsku slagalicu protagonista koja je bitna za slučaj kojim se bavi i kojeg želi riješiti do kraja, te tako privesti odgovorne za silovanje Romkinje.

  

  Lik državnog tužitelja postavljen je u opreci s ostatkom zajednice/seljana, pa tako na strani pravde stoji on sam, sutkinja djelomično, a neuki seljani na strani su onoga tko ih neistinom zavede ili kojekakvim potencijalnim izbornim obećanjima. No, ovdje ipak možemo govoriti o zavođenju neukoga i gotovo primitivnoga kolektiva neistinitom pričom o vodi i dijelu krivnje tužitelja u sprječavanju dobivanja iste. Uostalom, u svakom kolektivu vlada težnja prikloniti se onom naučenom, ustaljenom, čak i ako ono nije dobro ili ne daje dobre rezultate, pa u političkoj situaciji u zabačenome turskom gradiću nalazimo i svevremenski primjer odbacivanja novoga, drugačijega i onoga koji želi promjene. Promjena je, u ovome slučaju, simbolizirana novim državnim tužiteljem i njegovom težnjom djelovanja u skladu sa zakonom, a odnos seljana i lokalnih moćnika simbolizirana je odnosima staro-novo, tradicionalno-suvremeno, pravda-nepravda/kriminal/korupcija, hetero(normativno)-homo(erotsko). Između tužitelja i lokalnih moćnika, i seoskog kolektiva, odnos je nekoga prema strancu, pridošlici i odnos prema Drugome u smislu njegove potencijalne seksualnosti, jer u odnosu tužitelj-vlasnik lokalnih novina opstaje i prepoznaje se homoerotski naboj koji je ocrtan suptilno, onoliko koliko treba, tako da začini tematiku i dogradi značenjsko jedinstvo tužiteljeve drugosti kao stranca u malom kolektivu, u odnosu prema heteronormativnom naličju kolektiva turskoga gradića.

  

  Da u mikrokozmosu maloga gradića vladaju bezakonje i korupcija te da lokalni moćnici mogu raditi ono što žele, jasno se razaznaje u motivu vrtača i lažnome izvješću, u vodi koja uvijek stiže na kapaljku, čestim pucnjavama u granicama gradske strukture gdje je ona zabranjena, neobjektivnome izvještavanju u gradskim medijima te nejednakosti pred zakonom onih podređenih i nadređenih, jačih i slabijih. U tom smislu, opet se nadovezujući na Drugoga, treba dodati i da su Romi prikazani kao Drugi, no kao oni koji nemaju nikakva prava, marginalizirani su i njihov glas nije jednakovrijedan, jer silovanje koje je doživjela mlada Romkinja, saznajemo, nije prvo nego treće.

  U smislu intenziteta, dinamike i napetosti, film pucnjavom po kući vlasnika lokalnih novina, štakorom na prozoru te potjerom za dvoje nemoralnih drugačijih, tužiteljem i novinarom, doseže u potpunosti svoj vrhunac. U scenama progona dvojca od cijele zajednice, kolektiva koji, zanimljivo je, uključuje i gradonačelnika i njegovoga sina, film zadobiva posve drugačiju notu – onu gotovo naturalističku, animalističku, jer seljani, napose lokalni zubar i odvjetnik, gradonačelnikov sin, bivaju prikazani kao zvijeri koje u naturalnom okruženju lišenom kakvih regulativna i okvira, proganjaju svoj plijen, pridošlicu, uljeza i nametnika koji želi promijeniti pravila djelovanja u njihovome mikrokozmosu. Ta scena progona na trenutak neopisivo podsjeća na scenu kojeg naturalističkog Zolina romana, recimo Germinala, a seljani su u toj sceni, napose predvodnici lova, prikazani gotovo groteskno, u smislu njihove animalističke naravi, čime se (još jednom) želi ukazati na apsurdnost života i pojedinca (pred nemilosrdnim sustavom bezakonja).

  

  Redatelj Alper filmom Dani suše napravio je izvrstan pogled u tursku suvremenost, u društvo koje se rasteže između tradicionalnoga i suvremenoga, a djeluje kao jasna i neupitna kritička oštrica. Osim propitivanja političkoga, redatelj stilističkim začudnim izvrsno secira probleme pridošlica, stranaca, drugih i drugačijih, marginaliziranih (nacionalnih manjina), pritom dajući svevremensku/aktualnu priču o apsurdnosti sustava i nemoći pojedinca pred takvim zakonitostima, u ovome slučaju pred njihovom odsutnošću.

  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 21. studenog 2022.

Piše:

Ervin
Pavleković