Najradikalnije, najzagonetnije i najneumitnije životno pitanje

Sigurno mjesto, red. Juraj Lerotić, Hrvatska, 2022.

• 

  Jedini je pravi filozofski problem ljudske egzistencije onaj – samoubojstva. Nema se tu mnogošto dodati. Sve su već kristalno jasno o tomu izrekli i Kierkegaard i Camus. To nije čin ni hrabrosti niti kukavičluka. Jednostavno je tako. Jer, apsurd nastavka života nakon svakovrsnih traumâ, čovjeka nosi prema tom pitanju. Ljudsko je postojanje vođeno temeljnim zahtjevima što ih postavlja ljudska psiha. No, kako taj problem i „graničnu situaciju“ (Jaspers) umjetnički uobličiti? Ima li načina da se ona prikaže a da se ne upadne u patetiku ili čak i banalnost artefakta?

  Juraj Lerotić pokazuje da je to moguće. Dakle, debitirao je na dugometražnom igranom filmu upravo ovom temom. I ono što je polučio tim uratkom doista jest nevjerojatan osjećaj tjeskobe i straha, koji nadilazi bilo koji pasaž filozofske literature ili beletristike što sam je pročitao u nekoliko posljednjih godina. Autor koji je svojevremeno oduševio filmofile s ovih prostora kratkometražnim djelom I onda vidim Tanju (2010.), još dublje poseže za ultimativnim dubinama ljudskih traumâ koje vrhune u – smrti. Sigurno mjesto (2022.) prvi je veliki uspjeh imao u Locarnu, a u Sarajevu je pokorio konkurenciju, osvojivši nagrade za najbolji film i glavnu mušku ulogu. Lerotić, koji je dosad bio poznat tek bolje informiranim kinofilima, napravio je proboj kroz okvire medija i svoj film usmjerio prema onome što nedavno preminuli J.-L. Godard naziva „formom koja misli“.

  

  Kakvo je ozračje ovog filma? Najprije, kao da gledate neki od filmova najjače svjetske kinematografije u posljednjih 15-ak godina, one rumunjske. Nadalje, Lerotić kroz Sigurno mjesto prekoračuje rampu koju mu medij postavlja i uobličuje djelo na samoj granici tjelesne i duševne izdržljivosti gledatelja. Jer, trenutak pucanja podnošljivosti teksture filma, tj. audio-vizualni udar obličen u završnim sekvencama izmiče tlo pod nogama ionako poljuljane gledateljske (pod)svijesti. Ne, ne pretjerujem u opisu doživljaja. Krik smrti prodrmao me do kostiju. Provjerite i sami…

  Autorova pripomba i svjedočenje da je Sigurno mjesto djelo snimljeno prema stvarnome iskustvu, nadalje, stavlja i dodatno breme na leđa gledatelja. Pripovijest filma Lerotić uobličuje na osnovi osobne obiteljske traume suočavanja s pokušajem suicida u najbliskijoj mu sredini. U filmu, tijekom priprema i snimanja, Lerotić i sam odlučuje preuzeti ulogu protagonista Bruna. Uvodna sekvenca/kadar – u otprilike minutu i pol dok u njega u totalu ne uleti autor-glumac, pomalo podsjeća na snimku nadzorne kamere s početka Hanekeova Skrivenog (Caché, 2005.). No, tjeskoba i nelagoda kod Lerotića gradiraju do tenzija koje su čak i radikalnije negoli kod austrijsko-francuskog velemajstora kino-umjetnosti. Dakle, Bruno se pokušava probiti do brata Damira (Goran Marković). To se probijanje zbiva doslovno, i to uspješno – razbijanjem dvaju ulaznih vrata, i metaforički – i to fatalno neuspješno, ne doprijevši do njegova duševna sloma. Uz ovaj bratski dvojac ubačen je i treći lik Majke (Snježana Sinovčić Šiškov). Ona je u Lerotićevoj priči katalizator obiteljske traume. Gubitak, pak, Oca – koji se u filmu tek spominje u svezi s Damirovom traumom – upotpunjava psihoanalitički (ne trokut/!/ nego…) kvadrat koji zatvara neumitni usud.

  

  Ono u čemu Lerotić ponajvećma iskazuje isklesanost svog métiera jest ipak – kompozicija kadrova. Česta uporaba dubinske perspektive tek je jedan postupak. No ovaj wellesovski izum upotpunjen je kadrovima koji likove postavljaju iza različitih pregrada te tako vizualno usložnjavaju teksturu Sigurnog mjesta. Imamo drvene pregrade u prostorijama, okvire vrata, zamagljene staklene i prozorske vizure, a ponekad se samo čuju odjeci glasova kroz njih. U cjelini, radi se o namjeri autora da gledatelja distancira od traume, te da film istodobno učini realnim, ali i oniričkim te fantazijskim u prikazu rastrojenosti psihe obaju – rekao bih, ravnopravnih protagonista što ih utjelovljuju Lerotić i Marković. Glumački je to izvedeno u savršenom kontrapunktu. I dok je Damir već sasvim odumro u pogledu životnih impulsa i tek odgovara (ili ne) na upućena mu pitanja, Bruno je cijeli u životnoj neurozi akutnog trenutka smrtne opasnosti. On juri, trči, preskače stepenice, lupa na vrata, naglo upada u i izlazi iz prostorija. Last but not least, preskače i rampu kino-pripovijedanja, spominjući da svi oni prisutni u njemu zapravo tek „snimaju film“. O čemu je, u bîti, ovaj film? O apsurdu života kojeg više ne vrijedi živjeti? O gubitku životna nagona? O „najgorem od svih mogućih svjetova“? O krhkosti ljudske duše u sudaru s patnjom? 

  Da, o svemu tome, ali je to i film koji razotkriva sigurno mjesto na kojemu se pozicionira Lerotić. Sigurno? Nema toga jamstva o sigurnosti u artističkim intencijama bilo kojeg filma. To je jedino sigurno. Ipak, ne mogu a ne istaknuti motiv koji nosi cijelo ozračje Lerotićeva filma. To je radikalna kritika neučinkovitosti sustava, zdravstvenog i sigurnosno-represivnog (kako liječnika tako i policije), da preduprijede i spriječe suicid. U stalnoj tenziji filmskog vremena – kada tek nekoliko minuta i sekundi život znače, ovi se momenti bešćutnosti aparata čine  ultimativnima. I alegorijski, i doslovno.

  

  Sigurno mjesto u konačnici, rekoh već, izgleda kao neki od najboljih filmova Christiana Mungiua, Corneliua Porumboiua, Cristia Puiua, Radua Munteana ili Radua Judea, ali ponajviše je blizak – u gore spomenutoj kritici sustava – inicijalnu filmu danas vodeće svjetske kinematografije. Dakle, Puiuov Smrt gospodina Lazarescua (2005.) započeo je cijelu ovu priču. Umjetnički, pak, Lerotić je najbliskiji dometima nevjerojatno intenzivnog filma Călina Petera Netzera Pozicija djeteta (2013.). Doista, smrt mi se nikada nije činila strahotnijom negoli u ovome filmu!

  Lerotić je to ozračje fataliteta smrtnosti uspješno prenio i u vlastiti kino-uradak. S punim opravdanjem ulazi kao HR-kandidat u utrku za Akademijinu nagradu sljedeće godine. Gledajući lice Gorana Markovića u filmu, sjetio sam se i uvoda u album-prvijenac Buldožera Pljuni istini u oči (1975.), naime skladbe Najpogodnije mjesto.

  Jest, samoubojstvo ostaje najradikalnijim, najzagonetnijim i najneumitnijim životnim pitanjem.

  Uz sjećanje na dragog mi Druga Marka Brecelja (1951-2022)

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 14. studenog 2022.

Piše:

Marijan
Krivak