Isprazna tinejdžerska horor-serija utemeljena na pop-kulturi devedesetih
The Midnight Club , Netflix, 2022.
-
S premijerom The Midnight Club (2022) Netflix je počeo reklamirati niti manje niti više – Flanaverse. Danas svako djelo, bilo filmsko ili televizijsko, očito mora pripadati odgovarajućem fikcijskom univerzumu u koji se ulančavaju djela pojedinoga autora, produkcijske kompanije ili žanra. Mike Flanagan napravio je neka sjajna djela za Netflix, poput serije The Haunting of Hill House (2018) te je zaista većinu naslova iz vlastite filmografije radio za navedenog streamera i producenta. Navedeno mu je pomoglo da stekne status jednog od najmaštovitijih suvremenih autora horora, koji je katkada znao i iznenaditi u kontekstu poigravanja žanrom, kao što je to slučaj s bizarnom i vrlo dobrom serijom Midnight Mass (2021).
Flanagan se također u opusu volio poigravati više ili manje slobodnim adaptacijama književnih predložaka autora koji su ostavili veliki trag na razvoj horora i fantastike poput Stephena Kinga (Gerald`s Game, Doctor Sleep), Shirley Jackson (The Haunting of Hill House), Henryja Jamesa (The Haunting of Bly Manor), Edgara Allana Poea (The Fall of the House of Usher). U The Midnight Club kao predložak mu je poslužio istoimeni roman Christophera Pikea objavljen 1994. godine te niz drugih spisateljevih proza koje se naslanjaju na spomenuto djelo. S njim filmaš donekle mijenja kurs jer uzima ostvarenje iz domene književnosti za djecu i mlade te cjelinu zaogrće velom nostalgije, što je provjereni Netflixov marketinški trik igranja na kartu The Stranger Things.
Serija od deset nastavaka odvija se sredinom devedesetih godina dvadesetoga stoljeća, što je uvjerljivo dočarano kostimografijom, scenografijom, šminkom te popularnoglazbenom podlogom. Istodobno, znamo da je prva polovica toga desetljeća predstavljala krizno razdoblje za žanr horora. Bilo je to nešto prije Cravenova postmodernoga propitivanja žanrovskoga naslijeđa s Vriskom (Scream, 1996), koji mu je udahnuo novi život te potaknuo veliki revival, koji se potom istrošio u nepotrebnim i nemaštovitim prepravcima, rebootovima i nastavcima. Stoga The Midnight Club više predstavlja posvetu hororu osamdesetih godina prošloga stoljeća, što je već uočljivo stiliziranim fontom naslova serije na najavnoj špici, ali i kultnim filmovima toga desetljeća koji su kao protagoniste imali vršnjačku skupinu, napose mladeži ili djece otpadnika, marginalaca ili autsajdera, poput primjerice Goonies (1985) Richarda Donnera, Stand by Me (1986) Roba Reinera ili The Outsiders (1982) Francisa Forda Coppole.
Dodatno o tome svjedoči i pojava Heather Lagenkamp u ulozi doktorice Georgine Stanton, voditeljice hospicija Brightcliffe Hospice Care for Teenagers, glumice koja se proslavila ulogom Nancy Thompson u Cravenovu klasiku A Nightmare on Elm Street (1984) i njegovu nastavku A Nightmare on Elm Street 3: Dream Warriors (1987) Chucka Russella, nakon čega su joj laskali kao još jednoj „kraljici vriska“. Lagenkamp nikada nije napravila veliku glumačku karijeru i kasnije se više posvetila filmskoj prostetici i šminci, no njezina prisutnost u Flanaganovoj seriji jasno upućuje kako je posrijedi otvoreni omaž. Autor ujedno koristi stari tropos uklete/nadnaravne i izolirane kuće koja pokazuje natprirodne sposobnosti, što se učestalo provlači kroz njegov opus, samo što je sada pretvorena u hospicij u kojem tinejdžeri oboljeli od različitih vrsta karcinoma iščekuju tragičnu sudbinu. Bolnice i hospiciji na prostoru problematičnih mjesta, gdje su se događale neobjašnjive smrti, gdje su vrebale zlokobne sile ili djelovali misteriozni kultovi opće je žanrovsko mjesto, koje se donekle rekonceptualizira činjenicom da predstavlja posljednje utočište za mlade ljude na pragu života koji su toga života temeljno lišeni.
Odabir tinejdžera je predvidljiv te pokriva svako problemsko područje s kojim se tinejdžeri mogu susresti: gay-mladić zaražen HIV-om kojega se majka revna kršćanka odrekla, sveamerički dečko koji je opterećen jer svi od njega očekuju da bude savršen, bivša narkomanka, bogata kći za koju roditelji nemaju vremena, vjerski ostrašćena djevojka, sin deportiranih indijskih migranata, kći Japanke i američkoga vojnika koja nije upoznala oca, djevojka iz posvojiteljske obitelji. Flanagan pritom koristi stari trik: uokviren postupak pripovijedanja.
Svake ponoći stanovnici hospicija okupljaju se u knjižnici, nastavljajući tradiciju Ponoćnoga kluba, u kojem izmišljaju i pripovijedaju priče strave i užasa. Te priče služe kao sredstvo njihove karakterizacije jer pripovijedajući o izmišljenim likovima i zgodama, protagonisti pripovijedaju o sebi: vlastitim strahovima, željama, anksioznostima, problemima i žudnjama, što je podosta predvidljivo izvedeno. Te su priče često temeljene na popularno-kulturnom materijalu te klišejima dugo vremena prisutnima u različitom žanrovskom materijalu: dvojnici, duhovi, serijski ubojice, kiborzi, ali najčešće vezanima uz kontekst osamdesetih, kada su protagonisti rođeni. Primjerice, Spanceova (Chris Sumpter) priča u devetoj epizodi The Eternal Enemy izravna je posveta Cameronovu Terminatoru (1984). Te su priče redovito blago očuđene jer dolazi do poigravanja primjerice formatom ili fotografijom (crno-bijela), dijalozi su često neuvjerljivo sladunjavi, a gluma napadna (likove u pričama protagonista često glume isti glumci) kako bi se naglasila njihova fabrikacija, udaljenost od svakodnevnog iskustva, senzacionalizam te utemeljenost na materijalu popularne kulture. Problem je što nisu sve priče jednako dobre i maštovite, pa odveć retardiraju radnju kada su nezanimljive ili monotone.
Epizode su osmišljene tako da dvadesetak minuta otpada na priču u priči, a ostatak trajanja usmjeren je na razvoj odnosa protagonista te nastojanje Illonke (Iman Benson) da otkrije tajnu Brightcliffea i mogu li se njegove moći iskoristiti za izlječenje pacijenata, u koje ona gorljivo vjeruje usprkos zdušnom protivljenju doktorice Stanton, što je dovodi u zagrljaj misterioznog eko-kulta koji vodi Shasta. Pošto nju glumi Samantha Sloyan, koja je vrlo živopisno dočarala sumanutu vjersku fanatkinju u Midnight Mass, gledatelj upoznat s tom serijom shvaća da Shasta nikako neće ispasti pozitivka.
The Midnight Club nije serija bez sporadičnoga šarma te dobro postavljenih situacija, no na mnogim je segmentima trebalo poraditi. Likovi su papirnati, a dijalozi često patetični i propovijedajući, podzapleti upadaju na teritorij sladunjavih i klišeiziranih tinejdžerskih narativa te je cjelina predugačka. Epizode imaju previše praznoga hoda, napose dramski intonirane scene koje su monotone i melodramatične te ne doprinose razvoju odnosa među likovima nego iritiraju te ih je općenito moglo biti manje. Flanagan je s Hill House i Bly Manor pokazao veliku vještinu u vođenju naracije te prikazivanju različitih perspektiva, no za razliku od njih The Midnight Club predstavlja veliki dramaturški nered u kojem nepromišljeno i nabacano kolidiraju različiti žanrovski, stilski i formalni postupci.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. listopada 2022.
