Utopistički triler slabog scenarija i neiskusne režije
Ne brini, draga (Don´t Worry Darling), red. Olivia Wilde, SAD, 2022.
-
Radnja filma otvara se u stambenoj zoni nalik na idilično predgrađe, negdje u američkoj pustinji, koje pak izgleda kao kulisa američkoga sticoma iz pedesetih godina dvadesetoga stoljeća s nerealno sretnim obiteljima u središtu interesa. Hiperrealno okruženje otpočetka je obavijeno velom zazornoga jer istodobno djeluje kao nešto što bi moglo biti dijelom iskustvene zbilje, a s druge strane ostavlja dojam očuđenoga. Suburbija je ujedno izrazito uniformirana, pedantno planski napravljena: redovi istih kuća i okućnica, automobilskih prilaza, a posvuda je uočljiva pravilnost i simetrija. Kako se područje širi, tako se dodaju novi redovi kuća. Scenografija u ostvarenju odlično ocrtava uniformirani stil života protagonista, ali i izraziti binarizam na kojem je taj svijet utemeljen, u kontekstu kojega se najviše ističe onaj rodni.Victory – tako se mjestašce zove, priziva američke reklame iz sredine stoljeća, koje prikazuju savršene sveameričke obitelji: majka priprema doručak djeci i suprugu, potom podmladak odlazi žutim školskim autobusima u obrazovne institucije, a vrli muževi na svoje poslove kako bi privređivali i posljedično financijski uzdržavali svoje obitelji. Žene se s osmijehom na licu posvećuju kućanskim poslovima.
U filmu Olivije Wilde ideologije kapitalizma i američkoga materijalizma isprepletene su s patrijarhatom, što se vidi po sceni koja se neprestano ponavlja: svi muškarci istodobno ujutro odlaze automobilima na posao, a supruge usisavaju sobe te ribaju prozorska stakla. Potom dočekuju umorne muževe nakon njihova posla, koji im omogućuje lagodan obiteljski život te ispunjenje američkoga sna, s večerama koje su cijelo poslijepodne pažljivo pripremale. Navečer se druže s parovima, odnosno obiteljima njima nalik te raspredaju o snovima o daljnjem napredovanju na korporativnoj ljestvici. Osim kućanskih poslova, u vremenu dok im supruzi izbivaju, ženama je na raspolaganju mogućnost odlaska u šoping lokalnim tramvajem. Monotonost njihova života Wilde naglašava ponavljanjem skupine kadrova: punjenje šalice kavom, rezanje tostiranoga kruga, jutarnji odlazak muškaraca automobilom, pranje prozora. S vremenom se ta monotonija zbog neprestane repetivnosti i dvosatnoga trajanja filma prenosi neintencionalno i na gledatelja.
Naravno, u tom umivenom svijetu postoje i određena pravila kojih se valja pridržavati: žene nikada ne smiju pitati svoje muškarce čime se bave niti smiju same i bez nadzora izaći izvan granica mjesta, u pustinju. Njihova domena je dakle vrlo ograničena te ih ne smije zanimati ništa izvan obiteljske sfere. Za zajednicu se poput velikoga oca brine misteriozni Frank (odličan Chris Pine), osnivač projekta Victory, te njegova desna ruka – supruga mu Shelley (Gemma Chan).
Upravo nas njegova pojava u priči uvodi u distopijsko-utopijski kontekst jer gledatelj počinje sumnjati da je posrijedi zatvorena zajednica temeljena na autoritativnom modelu vladanja, čiji je cilj postići jednoobrazno mišljenje, ukalupiti ponašanje ljudi te se voditi utilitarističkom maksimom najvećega zadovoljstva za najveći mogući broj ljudi. Projekt Victory podrazumijeva da je to za muškarce mogućnost visoke zarade, napredovanja u javnoj sferi te posjedovanje dobre i poslušne supruge kao i skladne obitelji; za žene je riječ o zadovoljenju onih potreba koje joj je nametnuo patrijarhat: brige oko obitelji te podrške muškarcu. Međutim, kako se to često kaže: nečija utopija nekome je drugome distopija. Victory možda za muškarce predstavlja odraz po njihovu modelu savršeno uređenoga društva u kojem je moć u njihovim rukama kao i apsolutna vlast nad javnom sferom, dok je za žene određena privatna sfera. Svako od tih područja ima vođe koje usmjeravaju: u muškoj domeni to je Frank, a u ženskoj Shelley.
U trenutku kada gledatelj shvati da Victory predstavlja privid odnosno konstrukt stvarnosti koji je temeljen na nečijoj želji za dominacijom, a protagonistica Alice Chambers – u odličnoj glumačkoj kreaciji Florence Pugh (Midsommer, Little Drummer Girl) počinje uviđati da nešto nije u redu sa svijetom u kojem živi, Ne brini, draga skreće na prepoznatljivi distopijski kolosijek koji u predvidljivoj maniri pažnju gledatelja isrcpljuje u praćenju hoće li protagonistici uspjeti u naumu da se spasi. Pritom priča nalikuje na spoj Stepfordskih supruga te Shyamalanova The Village (2004) s primjesama virtualne stvarnosti što se nastoji zaogrnuti u feminisitčko ruho, no nažalost u stilu poduke iz feminizma za početnike. Najveći problem stvara slab scenarij Katie Silberman (Isn`t It Romantic) nedovoljno profiliranih likova, koji se fabularno oslanja na žanrovska opća mjesta, a idejno ne uspijeva ponuditi kompleksniju rodnu analizu pa se kreće prepoznatljivom dijadom javnoga i privatnoga, koju nastoji donekle razraditi stavljajući u središte razmatranja problem pristanka. Alicein suprug Jack, u izrazito neuvjerljivoj glumačkoj kreaciji Harryja Stylesa, čemu nije doprinijela niti scenaristički vrlo površno napisana uloga, nije tražio od nje pristanak. Niti jedan muškarac u Victoryju nije ponudio svojim partnerica mogućnost da odluče hoće li krenuti s njima u patrijarhalnu utopiju.
Situacija je još dobra dok smo na terenu Victoryja, no kad radnja krene prema razrješenju te dođe do obrata, koji je premješta u američki grad suvremenosti, Wilde upada u stereotipizaciju i neuvjerljivost. Ovaj je segment kontrapunktiran suburbiji izrazito mračnim tonovima, zelenkastim, koji upućuju na raspadanje i dezintegraciju. Alice pritom radi u bolnici kao kirurginja, katkad i smjene od trideset šest sati. S partnerom živi u stanu koji je nalik mjestu obitavanja osobe koja živi na socijalnoj pomoći. Čini se da doktor, makar radio i u američkoj državnoj bolnici, ima puno bolji standard, pa ostaje dojam da Silberman i Wilde nisu znale kako uvjerljivo i na odgovarajući način razriješiti priču.
Ne brini, draga trebao je jači scenarij te sigurniju redateljsku ruku, što bi cjelini omogućilo da postavi profiliranije likove, priču usmjeri iz neoriginalnosti u neočekivanom smjeru, skrati nepotreban prazni hod i ponavljanja u naraciji, a idejnu razinu adekvatno razradi.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. listopada 2022.
