Idejni i narativni nered koji senzacionalizira nasilje
Dahmer – Monster: The Jeffrey Dahmer Story, Netflix, 2022.
-
Već naslov pobuđuje sumnje. Prvi dio Dahmer – Monster zvuči vrlo palpovski, kao da je izvučen iz nekakvih senzacionalističkih novina koje će konzumenta iz dana u dan zatrpavati bizarnim i neugodnim činjenicama iz života i djela brutalnoga serijskoga ubojice, jednoga od najozloglašenijih u američkoj povijesti. Priznat ćete, posrijedi je nacija koja se, ako ičime, barem može pohvaliti zavidnim brojem sumanutih serijskih i masovnih ubojica, kojih je bilo toliko da ih izvoziti mogu, što ujedno predstavlja neiscrpno vrelo priča za televizijske i filmske producente. Čovjek je između 1979. i 1991. ubio sedamnaest što dječaka što mladića. Očito je imao jako puno slobodnoga vremena kada je uspijevao raščerečiti njihova tijela, otapati im meso u kiselini, čuvati kosti i organe. Nekima je bušio rupe u lubanji te ubrizgavao kipuću vodu ili kiselinu, a s nečijim ostacima se seksualno igrao, dok je dijelove tijela drugih jednostavno pripremio za dnevne obroke. Susjedi su vjerojatno tvrdili da je bio dobar i povučen, iako pomalo čudan mladić. Drugi dio naslova The Jeffrey Dahmer Story nas vraća u okrilje onih rutinskih based on true story naslova koje je fetišizirala linearna televizija, što također danas ne pobuđuje gledateljevo povjerenje.
U slučaju serije čiji je jedan od autora Ryan Murphy (uz Iana Brennana), velika akvizicija Netflixa od koje se mnogo očekivalo ali do sada to povjerenje nije opravdao (slučaj Ratched), naslov savršeno odgovara djelu. Barem u jednom, većem segmentu. Desetodijelna serija nastavlja se na popularni true crime trend u kojem se Murphy već okušao kao izvršni producent hvaljene antologijske serije American Crime Story, no istodobno pokazuje zašto je ovaj serijalni žanr došao na zao glas. Skupi produkcijski celofan ne može sakriti senzacionalistički pristup materijalu te veliki autorov nedostatak – pretjeranu sklonost groteski i doslovnost tamo gdje treba biti suptilan te sjenčati. Uz navedeno, Dahmer predstavlja neočekivani kaos, fabularni i narativni, čija nekonciznost nema premca. Ostavlja dojam da je scenaristička soba cijelo vrijeme bila pijana dok je pokušala osmisliti tijek fabularne progresije te odnos brojnih narativnih rukavaca koji se javljaju.
Prvih pet epizoda u potpunosti su posvećene Dahmeru. Njegova se priča otvara na kraju, neposredno prije uhićenja, nakon čega slijedi policijsko ispitivanje tijekom kojega antijunak iznosi aspekte vlastite prošlosti. Murphy i ekipa nastoje rekonstruirati povijesni kontekst i biografiju serijskoga ubojice u izrazito očekivanim vizualnim odabirima. Prevladava oker boja i predvidljivi tonovi sepije koji fotografiji i interijerima žele dati štih šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, kao i kod svih ostalih filmskih i televizijskih naslova čije se radnje odvijaju u tom periodu. Pritom autori upadaju u zamku karikiranosti, napose u portretiranju obiteljskih odnosa. Likovi majke Joyce (Penelope Ann Miller) i oca Lionela (Richard Jenkins), njihovi karakteri i neprestane svađe svedeni su na karikirano nadmetanje lišeno ozbiljnoga razmatranja protagonistova obiteljskoga konteksta. Nakon toga serija kreće u fetišizaciju krvavih pohoda kompulzivno pomahnitaloga Dahmera, do u groteskne detalje, što u konačnici postaje odveć repetitivno, kao da se gledatelja namjerno želi šokirati i senzacionalizirati, što predstavlja sasvim pogrešan pristup. Kako se serija primiče sredini, opasno prijeti padom gledateljeve koncentracije, koju jedino zadržava odlična glumačka kreacija Evena Petersa (Mare of Easttown), koji je vrlo autentično skinuo jezivoga Dahmera.
Kada se ubojičina priča iscrpila, autori su odlučili promijeniti perspektivu te glas dati drugima – njegovim žrtva, susjedima, članovima obitelji, da se malo vidi i njihova strana priče. Šesta epizoda naslovljena Silenced iznesena je iz perspektive jedne od mnogobrojnih žrtvi – nijemoga Afroamerikanca Tonyja Hughesa (Rodney Burfrod) koji je prema Dahmeru, kao jedan od rijetkih, gajio određene osjećaje. Autori nastoje pokazati da je iza svakog ubojstva postojala osobna, životna priča koja je otišla u zaborav jer su mediji u društvu spektakla naglasak neprestano stavljali na ubojicu i njegove živopisne zločine. Šestom epizodom izravnije se u razmatranje uvodi rasna problematika, koja je ranije već naznačena likom Glende Clevland (Niecy Nash), kojoj je potom posvećena sedma epizoda Cassandra. Proizlazi kako je većina žrtvi bila afroameričkoga porijekla, uz azijsku manjinu, jer je Dahmer operirao u siromašnijim četvrtima. Činjenicu da je tako dugo nezapaženo djelovao serija nastoji objasniti sistemskim rasizmom. Policiju u Milwaukeeju, pogođenom rasnim tenzijama, nije pretjerano opterećivalo što nestaju Afroamerikanci niti je ozbiljno shvaćala pritužbe susjeda na Dahmerovo ponašanje.
Iako je rasni segment dobro uveden u priču, ostaje lebdjeti u zraku, jer potom osma epizoda naslovljena Lionel biva posvećena Dahmerovu ocu te njegovu nastojanju da napiše knjigu o sinu i obiteljskim zbivanjima, a kao sredstvo prorade traumatičnoga događaja, čime se idejna razina serije usmjerava na novi kolosijek. Slično je i s devetom epizodom The Bogeyman koja sagledava kulturnu i medijsku fascinaciju Dahmerovim likom i djelom te načinom na koje se njegovo nasilje nastojalo pretvoriti u medijski spektakl i popularno-kulturni fetiš.
Murphyjeva i Brannanova serija temeljno ne zna što želi biti, kojim putem krenuti te koju problematiku secirati. U prvome dijelu gledatelj stječe dojam da je posrijedi psihološka studija kompulzivnoga čovjeka, no ona temeljno malo psihologije sadrži. Naglasak nije na karakternom sjenčanju naslovnoga lika nego na senzacionalističkom nizanju njegovih nedjela u maniri grotesknog i karikiranog horor filma, pa se stječe dojam da nasilje treba pretvoriti u spektakl kako bi ono publici istodobno moglo biti privlačno i odbojno. Nakon toga serija nastoji biti relevantna društvena kronika koja upućuje na stranputice sistemskog rasizma utkanog u američke institucije, napose one koje brinu o javnom redu i miru te trebaju skrbiti o zaštiti građana, no tome ne posvećuje dovoljno prostora. Zatim bi Murphy i ekipa malo dali glas žrtvama te obitelji ubojice, no navedeno ostaje na razini poludorađenoga. Naposljetku serija želi prokazati opasnosti narcističke i medijalizirane kulture, koja serijskoga ubojicu nastoji neukusno pretvoriti u ultimativnoga celebrityja.
Kao što se može primijetiti, šarolike ideje su nabacane u priču, no niti jedna od njih nije sustavnije i ozbiljnije razrađena. Idejnom neredu odgovara i narativni nered. Narativna struktura je postavljena na principu izmjene narativne sadašnjosti i prošlosti, no to je nepotrebno izvedeno odveć kaotično. Razlog možda treba tražiti u vjeri autora da će time cjelina djelovati netradicionalnije i nekonvencionalnije, odnosno da bi se time eventualno mogli prikriti scenaristički nedostaci. Dahmer – Monster ostaje na razini razvučenog i poludorađenog ostvarenja koje treba zaobići.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. listopada 2022.
