Groteskna komedija s natruhama tragičkih elemenata

Nosila je rubac črleni, red. Goran Dukić, Hrvatska, Sjeverna Makedonija, 2022.

  • Koji to dio Lijepe Naše (dalje LN) još uvijek nije sasvim dokazao svoju odanost njezinom „veličanstvenom, dostojanstvenom, ponosnom i herojskom“ habitusu? Je li to možda poluotok na tromeđi sa Slovenijom i Italijom? Histria spacata est… Ili je to dio na Sjeveru Kroacije, med Muro i Dravo, tako blizu Ugarskom uzurpatoru? Moglo bi se posumnjati na njih kao još uvijek nedovoljno lojalne… Ali, sjetite se odakle su u povijesti dolazile sve pobune, još od one slavne Matije Gupca. Hmm… naravno, ali „kako to“ (Vojko V.), pa zar prvi predsjednik LN ne stiže od tam? Pa, Zagorju već u prefiksu stoji – hrvatsko.

    Dakle, Hrvatskome je Zagorju posvema posvećena filmska igrarija pod naslovom Nosila je rubac črleni. U sudbinskoj godini za državu u kojoj živimo, 1991., pametna, ali prefrigana sredovječna, dobrodržeća ženska Anka (Nataša Dorčić) suočena je s ozbiljnim problemom. Ne, nije to Rat koji se osjeti u blizini… Iako nadlijeću avioni i čuju se potmule eksplozije. Naime, njezina dvogodišnja mlada prasica ima potrebu za – seksom. Jednostavno, životinja je nemirna i vidi se da joj treba Nerast. Anka i njezin već pomalo ostarjeli suprug Ruda (Pjer Meničanin) žive u Cugovcu Gornjem. A Nerast, rješenje za „betežnu“ prasicu Bebu je u Cugovcu Donjem. Što je još gore za seoske i ine tračeve, taj je Roki (glas Gorana Navojca) Srbijanac, dakle „divlja sorta“, doveden sa stočnog sajma na „pitome brege“. I, naravno, sav ovaj zaplet smješten je u zagorsku provinciju kako bi se na neki način ista učinila simpatičnom, ponajprije ovdašnjem kajkavski govorećem gledatelju. (Što ne znači da neće biti privlačna i uobičajenom abonentu TV-programa kao što su Večera za 5 ili pak Ljubav je na selu, diljem LN.) Je, je, film je smišljeno napravljen da bude simpatičan. Njegova je idejna autorica Sandra Antolić, prema čijoj je prozi, knjiškom hitu originalne autoironijske naslovnice, film i snimljen. I ako ste Fan, sve super. Ali, autor ovih redaka drži da HR-filmu uvijek više koristi kino-kritika, nego pozicioniranje u kultur-miljeu koji određuju celebrityji i nazovi intelektualci.

    Redatelj filma Goran Dukić dio je onog univerzuma u ovdašnjoj intelektualnoj sredini koji se neprijeporno drži neospornim talentom. Naime, njegova Mirta uči statistiku (iz iste sudbinske 1991.) stekla je svojevrsni(!) kultni status u tek novostasaloj nacionalnoj kinematografiji. Prispodobiv je tomu statusu još, možda, film Ivana Salaja Vidimo se, koji zaokružuje ratni period objavom 1995. (Autor ovih redaka drži da su ta tek dva prosječno uspjela kino djela tzv. mladog hrvatskog filma, u svojedobnoj sintagmi Ive Škrabala, bila potrebita za isticanje u ratnodobnoj oskudici kvalitetnih filmskih uradaka).

    Da ne bude nesporazuma, i u filmu Nosila je rubac črleni vidi se poznavanje metiéra. Prije svega, njegovi autori znaju kako gledatelja smjestiti pred film tako da mu bude ugodno. Ponajprije, u cijelom nizu karaktera koji prodefiliraju ekranom, ipak se kao glavni akter ističe/ističu – zagorski bregi, livade i šume. Cijela je vizura uobličena vrlo svijetlom fotografijom Branka Linte. Cijeli je film osunčan, upravo kako bi pitomi krajolik pobudio feelgood vibracije. Zapravo, jedina je sekvenca okupana kišom ona u kojoj trudna Ančica (Tesa Litvan) slavi svadbu s bedastim mladoženjom nakon burne ljubavi s lokalnim župnikom. Doista, Lintina je filmska slika i najprivlačniji dio ovog kino-uratka. (Kao što mi je poprilično zagonetna Zlatna arena za sporednu ulogu dodijeljena Ljubi Zečeviću, Zakaj? Zarad „črlenog nosa i lica“?)

    Zapravo groteskna komedija, s natruhama tragičkih elemenata, dana je pomalo – bajkovito. (Ili, basnovito, jer životinje pričaju). I upravo u toj bajkovitosti vidim tek kratku uporabnu vrijednost ovog artefakta. Scenaristički je to zbrkano djelce koje naglasak stavlja na egzotičnost idioma i njegovu, hmmm… simpatičnost. Kako sam i sàm kajkavac, bilo mi je drago čuti neke izraze poput „ajmperdekleca“ i „fkaniti“, ali… Naravno, da bi štih bio potpun, tu su i songovi same scenaristice – koju znam kao wunderkind curu sa zajedničkog nam studija tijekom 80-ih – sve, pak, garnirano nastupom uvijek zanimljivo otkačenih, egzotičnih Cinkuša. E da… film je i zabavno animacijski oslikan, sve u svrhu spomenuta filguda. Narator je, dakle, najustrajniji karakter sa zagorskih pejzaža – Isus s Raspela (glas Janka Popovića Volarića). Možebitni, pak, subverzivni moment krije se u Ankinoj primjedbi da je svaka žena „prije nek napravi ono“ (vjerujte, u idiomu kajkavštine koji poznajem, za seksualni čin stoji izraz „onegvanje“) – zapravo, „junferica“. Karikaturalno, to znači da je i Majka Božja – jun(g)ferica. Hrabro, nema što… Kao što je to i motiv nesputane svinjske ljubavi crnopasminskog Srbijanca Rokija i nježne HR-pajcike Bebe. (Brojčani podaci o raspelima i kapelicama u cugovečkoj općini, pak, ziher očituju Dukićevu strast prema statistici.)

    Kako je već primijećeno u ovdašnjoj recepciji (Z. Pavlić), najveća je mana filma u fabulativnoj i dramaturškoj zbrzanosti. Osebujni deus ex machina završetak započinje grotesknim ukazanjem Majke Božje protagonistici na tradicionalnom Proštenju. Ova karikaturalnost pomalo nervira čak i nekog inače sklonog bedastoj komici. (Ukazanje Jadranke Đokić kao „Majkice Božje“ baš je – bedasto.) Humor je više situacijski i predvidiv negoli što ima neke iole uspjele duhovitosti. Primjerice, vrvi film ovakovrsnim forama: „Zagorke su Zagorke jer su zagorene“.

    Da zaključimo ovaj napis kontekstualiziranjem Nosila je rubac črleni u ovdašnje poimanje zabavnosti. Kako već spomenuh, onima kojima se sviđa TV-format RTL-a s Večerom za pet i Ljubav je na selu, bit će sve super. Kao i što im je i super-zabavna HRT-ova 5.com s Danielom! Zabavno, simpatično? „Ma najte me zajeb… pardon, spelevati žednog prek bare…“ Ili, pak, završno naravoučenije: „Ovaj život nema kraj. Sve nas čeka Zlatni raj“. A zakaj?

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 5. listopada 2022.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji