Dokumentaristički svježa, humorna i emotivna oda starijima

Čekaj me, red. Damir Markovina, Hrvatska, 2021.

  • Višestruko nagrađivani dokumentarni film Čekaj me Damira Markovine još je jednu potvrdu dobio i na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu – Nagradu za najbolji studenski dokumentarni film. Iako ponuda dokumentaraca na Festivalu i nije bila velika – svega nekoliko, ipak nakon gledanja Markovininog dokumentarca mnogima je bilo posve jasno da će upravo taj uradak dobiti nagradu.

    Osim te nagrade, film je dobio i brojne druge nagrade, a prikazan je i na raznim domaćim i međunarodnim festivalima. Na Danima hrvatskog filma 2021. godine dobio je nagradu za najbolju režiju, glavnu festivalsku nagradu za najbolji film dobio je na Al Jazeera Balkans DOC Film Festivalu 2021., posebno priznanje na Filmskom festivalu Slobodna Zona te Oktavijana za najbolji kratkometražni i srednjemetražni dokumentarni film ove godine. Režiju, scenarij, produkciju i kameru potpisuje Markovina, montažu Elena Radošević, a oblikovanje zvuka Nina Džidić Uzelac.

    Već uvodne scene, prve dvije, daju jasnu naznaku čime će se ovaj dokumentarac od četrdeset i tri minute baviti – prikazom jedne obitelji i njihovih odnosa. U prvoj sceni tako u hodniku postavljena kamera prati baku, dok već sljedeća scena otkriva obitelj – redatelja i njegove roditelje, koji kreću na put, u posjetu njihovoj baki u Beograd. S obzirom na temu filma, u smislu vrste možemo ga odrediti kao obiteljski film, jer u fokusu jest jedna obitelj i jedna baka pa se tako nižu prizori iz obiteljskog života, nakon njihova susreta.

    Sam početak filma i dijalog između redatelja i roditelja u kojem se pitaju što će biti s njihovim autom zagrebačkih registracija u centru Beograda također daje uvid u društveno-političku klimu i još uvijek aktualne poratne iskre, a osim što je u tome dijelu, na toj problematici i na toj relaciji počiva i cijeli film, jer redateljeva majka i baka – majka i kći, također su ostale prostorno razdvojene. Također, odnosu mi-oni/ moje-strano pridonosi i događaj s mogućom krađom novčanika u kojem vidimo kako se otac tada ipak, za razliku od početka u kojem se boji za auto zagrebačkih tablica u Beogradu, osjeća u Beogradu kao na svome.

    U životu bake koja odiše humorom i iskrenošću kakva je nerijetko karakteristična za osobe u starijoj životnoj dobi, ili „dobu mudrosti“, također prepoznajmo problem i pitanje samaca odnosno osoba starije, treće životne dobi, koje nerijetko žive same, a kakva pomoć dobro bi im došla. Taj signal prepoznajemo u činjenici zapuštena stana, hrane koju baka/kći nije pojela, kao i hrane koju prečesto jede – hranu iz pekare.

    Što se tiče metode samoga filma, kamera s obzirom na prirodan tijek konverzacije i na ponašanje protagonista može djelovati kao da je skrivena, no nekoliko puta protagonisti, intervjuirani članovi obitelji, postavljaju pitanje vezano baš za kameru – kako će se odnositi prema njoj/onome. Ipak, i prema njezinome postavljanju/položaju čini se kako je oni ipak vide i kako su svjesni njezine prisutnosti. Dakle, s obzirom na centriranje filma na obitelj i njihove odnose te sugestivne kutove i planove kamere koji prate njihovo ponašanje, možemo reći da je Markovina uspio iz članova svoje obitelji izvući posve neometanu konverzaciju prirodnoga tijeka, što donosi skladne dijaloge te zanimljive i u mnogim dijelovima humorne replike, posebice bake Šefike koja osim iskrenosti i humora posjeduje i nekakav revolt prema očekivanom i prema svijetu (današnjice), kao i prema životu, jer „jede bezveze“ i „jedva čeka da umre“.

    Treba istaknuti i kako redateljev ispitivački udio u filmu, barem onaj kojem gledatelji mogu posvjedočiti, nije velik, pa recimo na samome početku on izravno sudjeluje u filmu i prikazan je u automobilu, dok se kasnije pojavljuje svega nekoliko puta, kao i na samome kraju kad se, izlazeći ispred kamere, pojavljuje u pozdravljanju s bakom, možda zato jer je i predosjećao kako mu je to posljednji put da je vidi. Ipak, njegova prisutnost u ispitivačkom smislu, osim s bakom, najveća je u dijelu s majkom za kuhinjskim stolom kad upravo zbog svojeg sudjelovanja u filmu i postavljanja pitanja ili navođenja nje i postiže željeni učinak – iskrenu, jasnu i višeznačnu emociju koja sa sobom donosi i slojevitu problematiku mnogih obitelji u kojima jedna osoba podnosi preveliku žrtvu i/ili teret i daje previše (od) sebe, pa tako, nažalost, ostaje zanemarena od ostalih i od same sebe. S obzirom na to, možemo ustvrditi kako se radi o kombinaciji više redateljskih dokumentarnih metoda – rekonstrukcijske, intervjua, prateće kamere – koje, uvjetno rečeno, zadobivaju značenje (pseudo)skrivene opservacijske kamere.

    Iako u filmu Čekaj me Damira Markovine nema neke velike događajnosti, nego pratimo kratak obiteljski posjet baki koja samuje, u ovom smislu događajnost nije niti potrebna, jer redatelj je uspio nečim svima nama poznatim donijeti zanimljivo i vrijedno ostvarenje, dokumentarističku svježinu, emociju, humor i – život, kao i nadanje da će nas naši voljeni, posebice oni stariji, gdje god bili – čekati. Film kao oda starijima i kao testament naše brige za starije, ali za sve voljene. Život, in flagranti!

    © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 1.  listopada 2022.

Piše:

Ervin
Pavleković

kritike i eseji