Kompleksni likovi i odnosi u noarovski iznijansiranoj podlozi
Dvostruka prijevara (Heojil kyolshim), red. Park Chan-wook, Republika Koreja, 2022.
-
.jpg)
U Dvostrukoj prijevari južnokorejski autor Chan-wook Park, za koju je ove godine osvojio Zlatnu palmu za režiju na filmskom festivalu u Cannesu, više je na tragu svoga predzadnjega ostvarenja Sluškinja (Handmaiden, 2016), fascinantne transpozicije neoviktorijanskoga romana Varalice Sarah Waters (2000) u korejski kolonijalni kontekst, nego svojih ranijih, stilskih neobaroknih i frenetičnijih ostvarenja poput Oldboy (2003) i Sympathy for Lady Vengeance (2005). Naravno, recentno djelo nije kostimirani film poput prethodnika te mu je radnja smještena u suvremeni urbani kontekst, no stilski i oblikotvorno imaju određenih dodirnih točaka, iako su oba načinom izlaganja smirenija i klasičnija od redateljevih ranijih uradaka. Navedeno se ponajprije ogleda u sporom ritmu i dugim, katkada meditativnim kadrovima, kao i duljem vremenu trajanja, koje također odgovara ritmu i atmosferi djela. Kao i u Sluškinji, tako i u Dvostrukoj prijevari redatelj sagledava problematiku pouzdanosti i percepcije: kako doživljavamo i interpretiramo drugoga, što je dodatno potencirano profesionalnim opredjeljenjem glavnoga lika.
Ha-joon (Hae-il Park) policijski je detektiv iz Busana, čiji je primarni zadatak, kao u slučaju svakog istražitelja, razriješiti zločin, odnosno naći prijestupnika koji će potom biti kažnjen za društvenu transgresiju. Pritom detektiv čini interpretaciju znakova – informacija i dokaza koje je sakupio ili na koje je naišao, kako bi odgovorio na pitanje što se dogodilo. Parkov protagonist ujedno se nalazi u teškom i po njega mučnom razdoblju egzistencijalne krize, koja se odražava i na njegov brak. Izravna manifestacija toga očituje se putem fizičkog i psihičkog simptoma u obliku nesanice.
Redatelj dakle djelo otvara motivom lika u krizi te naravno fabularnim okidačem – otkrićem leša planinara za kojega se sumnja da je pao sa strme i nepristupačne litice. Neobično ponašanje njegove supruge Seo-rae (Tang Wei) potakne ga da slučaj podrobnije istraži, pa ona počinje fingirati kao potencijalni osumnjičeni. Ha-joon biva fasciniran ženom, što rezultira vrlo kompleksnim i ambivalentnim odnosom, koji se kosi s njegovim profesionalnim uzusima. Nakon što slučaj biva zatvoren, detektiv se odlučuje odseliti u drugi grad gdje mu živi supruga, no nakon nekoga vremena tamo ponovno susreće Seo-rae, koja dolazi s novim suprugom koji također ubrzo biva ubijen.
Park se vješto poigrava slučajnošću i gledateljevim očekivanjima, koje neprestano nastoji potkopati, ponajprije kroz odlično i ambivalentno scenaristički postavljen lik Seo-rae u odličnoj glumačkoj kreaciji Tang Wei, koji se odupire svrstavanju u bilo kakve karakterne kalupe. Višeslojno je scenaristički iznijansirana: porijeklom je Kineskinja no njezin je predak navodno jedan od korejskih nacionalnih junaka; inteligentna je i proračunata no istodobno ranjiva i zlostavljanja; empatična ali i hladnokrvna; nabujaloga no potisnutoga erotizma. Ha-joon se i sam pita, u verbalnoj konfrontaciji sa Seo-rae, kako bi trebao reagirati na činjenicu da se dva puta našao na slučaju u kojem je smrtno stradao suprug iste žene, a ona je pritom potencijalni osumnjičeni. Ironično zaključuje da bi to nazvao zanimljivom slučajnošću da se nekome drugome dogodila te da je o tome slušao iz druge ruke. Pošto se ona uistinu dogodila njemu, stekao je dojam da u toj priči ima više nego što se naoko čini. Stoga su prvi i drugi segment filma postavljeni u odnos zrcaljenja, što je scenaristički vješto izvedeno. Tijek istrage, naime, gotovo je istovjetan: istražitelj povjeruje potencijalnoj osumnjičenoj, no naknadnom interpretacijom shvaća da je posrijedi možda vješta manipulatorica.
Kriminalistički aspekt priče redatelja ne zanima pretjerano; on služi tek kao izvanjski okvir putem kojega Park čini suptilne reference na bogato žanrovsko nasljeđe, napose noir orijentacije, što se očituje kroz postavljanje odnosa dvaju središnjih likova. Ujedno se taj okvir nadvladava te prerađuje i dorađuje novim elementima koji su više u duhu južnokorejskih egzistencijalistički nabijenih krimića, poznatih iz recentnije povijesti ove kinematografije. Također se vješto njime poigrava unošenjem moderne motivike poput mobitela i pametnih satova, koji predstavljaju bitne provodnike informacija važnih za praćenje i razumijevanje priče, ali također u većem opsegu utječu i na živote te odnose protagonista. U Dvostrukoj prijevari sve počiva na nijansama, napose nijansama u odnosu protagonista te mnogo više na onome što je ostalo neizrečeno te se tek naslućuje.
Park posvećuje veliku pažnju oblikotvornoj razini ostvarenja: kako sam naveo, prvi i drugi segment postavljeni su u zrcalni odnos, a linearno-kronološka struktura sporoga ritma ima za cilj ocrtati nijanse u relacijama i ponašanjima likova te njihova temeljna proživljavanja i raspoloženja: osjećaj derealizacije, izgubljenosti, frustriranosti i žudnje. Situacija kada detektiv doslovno na terenu rekonstruira potencijalni način ubojstva prvoga supruga sa sobom kao glavnim likom, incenirana je do savršenstva. U cjelinu se također umeću fantazijske scene, koje predstavljaju projekciju zamišljaja pojedinih likova. One donekle razbijaju tijek pripovijedanja te pažnju usmjeravaju od žanrovskoga okvira prema ponašanju i svijetu doživljajnosti likova. S obzirom na redateljevu reputaciju, ne iznenađuje što je velika pažnja posvećena kompoziciji kadrova, koja je vrlo promišljena i pedantna te mnoge scene za sebe predstavljaju mala režijska remek-djela. Fotografija Ji-Yong Kima sugestivna je te pridonosi poetičnosti cjeline, a glazba Yeong-wook Joa odlično ocrtava noir atmosferu te sadrži retro prizvuk.
Dvostruka prijevara iziskuje više gledanja jer su odnosi među likovima uslojeni, s mnoštvom detalja, a oni se katkad iznose primjerice kroz glasovne i sms-poruke ili vizualne detalje pa film traži strpljivog, pažljivog i predanog gledatelja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. rujna 2022.
