Snažan prikaz ukrajinske žene u ratu i nakon rata

Vizija leptira (Bachennya metelyka), red. Maksym Nakonechnyi, Ukrajina, Češka, Hrvatska, Švedska, 2022.

• 

  Jedan od filmova prikazanih na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu je Vizija leptira (Butterfly Vision) Maksima Nakonečnog u koprodukciji Ukrajine, Češke, Hrvatske i Švedske. Film je, osim nagrade Posebno priznanje ocjenjivačkog suda za Pulskom festivalu, premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu u sklopu programa Izvjestan pogled, a ovoga je mjeseca prikazan i u Kinu Metropolis u sklopu programa Pula u Zagrebu.

  Uz režiju, redatelj supotpisuje, uz Iryinu Tsilyk i scenarij, a ovo mu je, nakon nekoliko kratkih igranih filmova, prvi dugometražni igrani film. Fotografiju i montažu potpisuje Khrystina Lyzohub, a glazbu Džian Baban. Tsilyk je, naime, autorica dokumentarca Zemlja je plava poput naranče koji govori upravo o ukrajinsko-ruskim sukobima povezanima s pitanjem Krima, pa je svojim radom potpomognula tome da film dobije crtu dokumentarnosti.

  

  Već uvodne scene filma, fokusom na protagonisticu Liliu i njen život nakon povratka iz zatočeništva, daju naznaku poratne tematike. Iako je bila u zatočeništvu, Lilia, stručnjakinja za zračno izviđanje, ne čini se kao tipična žrtva nego se doima poput kakve junakinje koja je iz nesreće i ratnoga zarobljeništva izašla kao ukrajinska junakinja. Iako se doima kao heroina i kao osoba koja je stoički podnijela sve ono što zatočeništvo i rat nose sa sobom, Lilia se povratkom svojem domu i novo-staroj situaciji – obitelji, majci i suprugu, vidljivo ne prilagođava odmah. Iako ne želi ostaviti dojam žrtve, Lilia jest žrtva – žrtva rata i zarobljeništva, a time i žrtva sudbine koja joj je namijenjena. Bez obzira na njezinu snagu kojom uspijeva nastaviti dalje sa svojim životom, vojna služba i zatočeništvo ostavljaju traga na njezinoj psihi. Polako, ali sigurno traume joj ne dopuštaju da nastavi sa životom kakvoga je poznavala prije odlaska u vojnu službu.

  S obzirom na tematiku filma, jasno je da se žanrovski radi o obrascima drame, i to poratne drame koja prikazuje posttraumatski život protagonistice nakon ukrajinsko-ruskih sukoba 2014. godine. Kao stručnjakinja za zračni izvid, Lilia je koristila dronove kojima je dobivala pregled teritorija putem uređaja. Sada, nakon njezina povratka u realnost koja se doima posve sivo, a njezino ponašanje rezignirano i flegmatično, dronovski prikazi dijelova grada poslužili su kao svojevrstan stilski element koji se javlja više puta tijekom filma. S obzirom na stanje protagonistice, zvuk, montaža i kamera igraju važnu ulogu u dograđivanju atmosfere. Naime, kad govorimo o zvuku, gdjekad je korištena glazba koja sugerira unutarnji svijet protagonistice, odnosno njezino stanje. Također, zvuk kakvih smetnji je u kombinaciji s montažom korišten kao stilski element i kao signal trenutačnog traumatskog iskustva u svijesti protagonistice. Scene javljanja reporterke s terena to jest ulice, primjerice, poprimaju pseudorealističku notu kojima se pokušalo dati uvida u poratno ukrajinsko stanje i nemire koji su vladali zemljom, a oni su posljedica hibridnoga ratovanja koje je Rusija provodila 2014. godine. Da se zaključiti, s obzirom na trenutnu rusku medijsku agendu i naziv rata u Ukrajini – „specijalna operacija“, kako se takav oblik ratovanja i sad provodi, na što je, zanimljivo je, nedavno u HRT-ovoj emisiji 1 na 1 uputila visoko pozicionirana Hrvatica u NATO-u Vlasta Zekulić.

  

  U tom kontekstu, ono što potvrđuje hibridnost sukoba s ruske strane jest i scena Lilie u autobusu u kojem se tek jedna osoba zalaže za to da ona ne mora platiti svoju kartu jer se borila za sve – putnike u autobusu i ljude općenito, dok ostale to previše i ne brine, što upućuje na podijeljenost putnika/ljudi na temu/pitanje rata i sukoba.

  Iako se film referira na sukobe 2014. godine, film je prikazan u pravo vrijeme, u trenutku dok rat u Ukrajini koji je započeo u veljači ove godine još uvijek traje i dok agresori ovih dana prijete nuklearnim napadom. Stoga je moguće da ukrajinske žene u ovome trenutku trpe isto ono što je trpjela Lilia - zatočeništvo, loš tretman, silovanje i fizičko nasilje. No, kako to s ratom biva, za sve strahote rata tek će se saznati i tek će se otkrivati.

  Koliko je trauma u protagonistice jaka, mogli bismo reći tinjajuća ili slow burn, pokazuje način na koji se traume u njezinoj svijesti javljaju – za vrijeme sna, a  kreću se od onih manjih prema većima, što se u konačnici preslikava i na njezin odnos s mužem s kojim odmah nakon povratka ne može biti intimna. Štoviše, protagonistica ne može niti trpjeti muški dodir, kao niti dodir liječnice. Gledajući film u cjelini, možemo reći kako je režiserska intencija bila prikazati i u fokus staviti život protagonistice koja pati od posttraumatskog stresnog poremećaja koji je uzrokovalo zatočeništvo i silovanje. Dakle, radi se o prikazu rata kroz žensku vizuru i/ili o ženskoj perspektivi rata koja se dovoljno ne ističe i ne propituje. U traumatskim terminima i oznakama jačine, slučaj protagonistice je onaj slučaj koji teži trajno markirati život, i to ne samo činom silovanja nego i produktom tog silovanja – trudnoćom i na kraju djetetom kojeg daje na posvajanje. Također, jačinu traume pokazuje i izjava upućena protagonistici: „Nisi više u ratu“. Ipak, rat je u protagonistici i trajno će je obilježiti, zbog čega će se morati i liječiti.

  

  Dugometražni igrani prvijenac Vizija leptira svojim simboličnim nazivom upućuje na oboje – let leptira/drona i na život i službu protagonistice koja je traumatski obilježena i koja rezignirano i izmučeno korača životom nakon zatočeništva. Montažom, zvukom i glazbom, kao i scenarističkom podlogom, Vizija leptira je nedvojbeno snažan prikaz ukrajinske žene u ratu i nakon rata. Film je kritika rata, ratnih sukoba i ratnih zločina, jer zatočeništvo, mučenje i silovanje žena i civila jest ratni zločin koji treba najoštrije osuditi.

  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 29. rujna 2022.

Piše:

Ervin
Pavleković