Površna i nedovoljno uvjerljiva priča o odrastanju i uspjesima slavnog nogometaša
Ja sam Zlatan, red. Jens Sjögren, Švedska, Danska, Nizozemska, 2021.
-
Film Ja sam Zlatan švedskoga redatelja Jensa Sjögrena nastao je prema autobiografiji samoga poznatoga nogometaša Zlatana Ibrahimovića, koju je supotpisao i David Lagercrantz. Kako autori, redatelj Sjögren i scenarist Jacob Beckman nisu u potpunosti zadrli u autobiografsko štivo nego su prigodom adaptacije apostrofirali dio odrastanja mladoga nogometaša i ustanovili narativni okvir boravka i djelovanja u amsterdamskom Ajaksu i prelaska u torinski Juventus. Nije nimalo začudno da su u ovoj filmskoj priči koja se većinom odvija u Rosengårdu, četvrti u Malmöu poznatoj po imigrantima, većinu uloga odradili upravo migranti iz ex-Jugoslavije, bilo da je riječ o prvom ili pak drugome naraštaju. Za središnju ulogu dobi 11 do 13 godina odabran je Dominic Andresson Barjaktari, dok ga u dobi od 17 do 23 godine tumači Granit Rushiti. Podjednako, njegovu otuđenu obitelj, majku Jurku Gravić i oca Šefika Ibrahimovića tumače Merima Dizdarević i Čedomir Glišović, a slično je i sa sestrom i bratom.
Nelinearnost je bitna sastavnica ovoga filma. Jer, kretanje od egzistencije u Ajaksu do egzistencije i napretka u švedskome gradu, pogotovo njegovoj četvrti se preklapa, prošlost je uvjetovala sadašnjost, a junakova neprilagođenost ima svoje uzroke. Prije svega, možemo je iznaći u disfunkcionalnosti obitelji – majčin partner je kriminalac, zbog čega mladi Zlatan prelazi ocu-alkoholičaru koji ne skrbi za svoju djecu, više ga zanimaju tegobna zbivanja u dalekoj BiH. Mladog Zlatana ne mazi ni školski sustav – njegova neuklopljenost i ljutnja imaju za posljedicu asistenticu u nastavi, čak i fizički obračun s njom. S druge strane, njegov je nogometni napredak očit.
Zanimljivo je da kod adolescenta Zlatana uočavamo čak i mitske postavke – njegov će pad u nogometnom smislu započeti s neostvarenim susretom s djevojkom iz škole Annelie (Helena Ellison) a završiti nazočnošću oca na tribinama prigodom treninga. A uključit će i sukob s igračem iz ekipe koji urodi peticijom, a pritom mu zaštita postaje trener Nils-Åke (Håkan Bengtsson). U segmentima što se odnose na boravak u Ajaksu opažamo sukob s trenerom – proslavljenim nogometašem Ronaldom Koemanom (Gijs Naber) i agentom Minom Raiolom (Emmanuele Aita), kao i završnicu koja će uključiti i zgoditak, što postaje otponcem prelaska u Juventus. I ovdje će se – uz pomoć Raiole, Zlatan morati suočiti i sa sobom i neodobravanjem okoline da bi naposljetku postao i igračkom zvijezdom.
No usprkos čitavom spletu osjećaja mladog Barjaktarija i šarmu Rushitija, priča o nogometašu koji je mogao postati kriminalac je poput teksta u prestižnom časopisu, a ne poput autobiografskog štiva kakav je predložak. Redatelj Jens Sjögren karakterizaciji pristupa odveć ovlašno – ne tek epizodnih likova, nego i onih za središnjicu fabule vrlo važnih. Iako zagovara dramsko unutar sportskoga, drama se percipira ali i ne osjeća, a sportsko je odveć poznato ili odveć klišeizirano da bi moglo biti i sasvim uvjerljivo. Iako nema sumnje da je produkcijski dizajn sasvim uvjerljivo predstavio prvu polovicu 1990-ih, a sve potpomognuto filmskom fotografijom Göste Reilanda, režija i scenarij ostaju nedovoljno učinkoviti za snažnije filmsko iskustvo. Pritom je igrani film Ja sam Zlatan kompaktan dokumentarnome filmu Postati Zlatan (Derunge Zlatan, 2015), čiju su režiju i scenarij potpisali Fredrik Gertten i Magnus Gertten a scenarist je još i Jesper Osmund. Taj je dokumentarac nastao četiri godine poslije autobiografskog zapisa čiji su dijelovi postali i predtekstom za igrani film. I skladno suvremenom biografskom filmu, naposljetku će gledatelj percipirati neke od važnijih zgoditaka Zlatana Ibrahimovića, no to neće biti dostatno za gledljiv i prijemčiv film koji ipak nije zagrebao dublje ispod površine, čime bi zasigurno postao i bolji.
© Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 27. rujna 2022.
