Ambiciozan film raskošne prezentacije i nenametljivih vizualnih efekata
Čudaci na slobodi (Freaks Out), red. Gabriele Mainetti, Italija, Belgija, 2021.
-
Putujuća trupa cirkuskih umjetnika paranormalnih sposobnosti – retardirani čovjek-magnet – patuljak Mario, hipertrihozni rutavi snagator – čovjek-zvijer Fulvio, telekinetički kontrolor insekata – albino Cencio i naelektrizirana djevojka Matilda, tijekom ratnog vihora u Rimu 1943. gube impresarija Israela (Židova) te su prisiljeni potražiti zaštitu u okrilju moćnog njemačkog (nacističkog) cirkusa – intrigantna je to, začudna i obećavajuća premisa raskošnog, komercijalnog talijanskog blockbustera. No, koja nažalost iznevjerava očekivanja.
Naime, ne uspijeva prenijeti nijednu od stavki najprezentnijih naslova s temom stradanja, sustavnog diskriminatornog zlostavljanja i uništenja, istrjebljenja Židova i antisemitske politike njihova povijesnog progona – niti epsku bremenitost emocijama pregnatne Spielbergove Schindlerove liste (1993) niti poetičnu tragiku Benignijevog Život je lijep (1997) niti britku duhovitost Tarantinovih Nemilosrdnih gadova (2009), primjerice, baš kao ni one s kojima dijeli doticajnu milje-premisnu (Del Torova Ulica noćnih mora, 2021) ili vizualno-idejnu inspiraciju (Gilliamov Imaginarij doktora Parnassusa, 2009).
Isti, naime, nije drugo doli nemušta mješavina marvelizacijske (a i malverzacijske) marvelioznosti s holokausnim, odnosno magijskog (magičnog, čudesnog) realizma s manipulacijskim prvoloptaškim a uvijek plošnim sentimentaliziranjem, s debelo vidljivim nedostatkom inkluzivnijeg spajanja ovih reskih različnosti u suvislije djelo koje bi smisleno i zaokruženo bilo dostojan slijednik evidentnih uzora – od Fellinijeva neorelizma duše do Del Torove političke fantastike.
Pokušavajući, naime, ukazati na jedva preživljavajuće, gotovo izdisajne ostatke humanosti (danas rastuće možda i više no ikad) u nehumanim vremenima, nažalost ostaje samo na razini ideje, skice i zametka – ne samo ne razrađujući isto, nego doslovno napuštajući ga u korist nadasve suvišnih akcijskih sekvenci i finalnih nemotiviranih nagrada i kazni protagonistima, koji per se ne mogu imati željeni katarzičan učinak na gledatelje kad se ispod gradnje i backupa likova krije jedno veliko – ništa. Među najuspjelijim segmentima stoga ostaje underground gerilski segment nesporno gilliamovskog prosedea s kljastim, obogaljenim partizanima (simpatična epizoda Maxa Mazzotte), svakako i maštovito koncipiran, gotovo marvelovski antijunak – megalomanski malformirani prekognicist i pijanist (parcijalno inspiriran ektrodaktiličnim čovjekom-jastogom Gradyjem Stilesom), kao i sama vizualna (doduše ponešto zagasitija) raskošna komponenta prezentacije i nenametljivi vizualni efekti. Sve u svemu vrlo lijep; također i vrlo ambiciozan film, no deficitan kako dorečenošću, tako i tajmingom, nepotrebno ekstenzirajući i prolongirajući vrijeme trajanja, što dodatno prazni naboj gledatelja – naelektriziranosti glavne junakinje unatoč.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. rujna 2022.
