Senzibilan tribute Morriconeu i njegovoj besmrtnoj ostavštini

Ennio, red. Giuseppe Tornatore, Italija, Belgija, Nizozemska, Japan, 2021.

• 
  
  Ako kojim slučajem nekom i nije poznato samo ime Ennia Morriconea (1928–2020), svakako teško da postoji itko tko nije upoznat s njegovim glazbenim stvaralaštvom, poglavito u formi evergrina filmske provenijencije, s toliko dobro znanim avangardnim i eksperimentalnim korištenjem ino-instrumentalnog zvukovlja, poput primjerice ikonografskih zvižduka (ali i fijuka bičem, zvonjave, pucnjave, kucanja satova, konjskog topota) u naslovima prvenstveno špageti-vesterna Sergija Leonea (Za šaku dolara  / Per un pugno di dollari, 1964; Za dolar više / Per qualche dollaro in piu, 1965; Dobar, loš, zao  / Il buono, il brutto, il cattivo, 1966; Bilo jednom na Divljem zapadu / C'era una volta il West, 1968 ili Bilo jednom u Americi / Once Upon a Time in America, 1984).

  Po mnogima najveći skladatelj filmske glazbe uopće, skladao je partiture preko 500 soundtrackova, ali i o filmu neovisne vokalne te instrumentalne glazbene zapise – simfonije, kantate, komorna djela…; surađivao je s mnogim velikim imenima sedme umjetnosti (Bernardo Bertolucci, Pier Paolo Pasolini, Liliana Cavani, Dario Argento, Roland Joffé), pet puta nominiran za Oscara za filmove: Božanstveni dani (Days of Heaven, Terrence Malick, 1978), Misija (The Mission, Roland Joffé, 1986), Nedodirljivi (The Untouchables, Brian De Palma, 1987), Bugsy (Barry Levinson, 1991) i Malèna (Giuseppe Tornatore, 2000), a osvojio ga je za Mrsku osmorku (The Hateful Eight, Quentin Tarantino, 2015) kao i počasnog Oscara za životno djelo 2007; te na ovaj ili onaj način utjecao kako na nebrojene suvremenike, tako i na mnoge sljedeće generacije – od Marija Lanze, Rite Pavone, Paula Anke, preko kolega mu filmskih skladatelja Johna Williamsa i Hansa Zimmera do Andree Bocellija, Brucea Springsteena, Zucherra  ili Jamesa Hetfielda iz Metalicce. Giuseppe Tornatore pak, redatelj distinktivnog senzibiliteta na tragu starih talijanskih majstora, s Morriconeom je surađivao na većini svojih filmova te ga u konačnici učinio i subjektom svog epskog dokumentarca, nazvanog jednostavno – Ennio.

  

  Najveća vrijednost djela opipljivo je prenošenje atmosfere prohujalih vremena skladateljeve prošlosti, a ako je itko majstor nostalgičnih evokacija, to je svakako Tornatore. Druga je maksimalno fotogeničan protagonist – ne samo velik po svom vrijednom, i kvalitativnom i kvantitivnom opusu, nego i po emotivnoj, pitoresknoj ekspresivnosti osjećaja u svojstvu sugovornika tijekom snimanja, kroz koju se ogoljuje do same sržne netaknute, svojevrsne dječje purilnosti, čineći ovo dva i po satno filmsko putovanje gotovo spiritualnim iskustvom, što do kulminacijskog vrhunca dolazi u priznanju o neobjašnjivom nadahnuću za isprepletanje triju disparatnih glazbenih tema u jednu u Jofféovoj Misiji (The Mission, 1986). Koncipiran kao konvencionalan spoj arhivskog materijala i respektabilnih talking-headsa – koji analiziraju glazbu ali i pričaju anegdote, film jest možda pomalo glomazan i isuviše konformistički uredan, ali još uvijek svakako moćan mozaik sinkretističke sinergije auditivnog, vizualnog i emocionalnog; ujedno edukativno i korisno štivo ljubiteljima i studentima glazbe kao i tankoćutan, senzibilan tribute za štovatelje Morriconeove besmrtne ostavštine.

  
  
  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 19. rujna 2022.

Piše:

Katarina
Marić