Kad žena postane predator

Mimi, red. Darijan Pejovski, Sjeverna Makedonija, Hrvatska, Crna Gora, 2022

• 
  
  Kakvo mjesto u predatorskom, muškom svijetu oko nas može imati žena? Ima li ona ikakve šanse izbjeći usud plijena? Na koji način žena uopće opstaje u gore nagoviještenoj džungli grada, ali i savani ruralnog? Tako da i sama žena postane – predator!

  Mimi (2022), drugi cjelovečernji igrani film Darijana Pejkovskog, govori upravo o tome. Naslovna protagonistica brucošica je političkih nauka na skopskom univerzitetu. Međutim, predmet autorova interesa zasigurno nije njezin klasični studentski život i bavljenje često prozaičnim obvezama na studiju. Mimi (Natalija Teodosijeva) pobjegla je iz provincije u grad kako bi izbjegla zacrtani joj usud. A taj je u primitivnoj, običajnoj zajednici: „Završi srednju školu, preuzmi brigu o roditeljima… udaj se… i rađaj krasne male Makedonce“. Tako to ona sama objašnjava novostečenoj prijateljici pri prvome susretu. A prijateljica je Sara (Tamara Ristoska), bivši model i konobarica, sada udana za uspješnog, iako ne i baš agilnog poduzetnika Andreja (Oliver Mitkovski). S njime ima i petomjesečnog sinčića. Čini se, sve što netko poželjeti može za sigurnost i sretan život. Ali, iza glamurozne površine slike takva života krije se nešto sasvim drugo. Obiteljsko nasilje i netrpeljivost namah se naslućuju. Dvije mlade žene, dakle, sastaju se kao bi podijelile neke svoje ženske tajne. Njihovo će se prijateljstvo do kraja filma suočiti s nemogućom misijom. Naime, Mimi u njega unosi neku svoju mračnu tajnu. Već prvi njezini kadrovi u kadi naslućuju bolnu ranu što ju ona nosi doslovno na svome tijelu, tj. u trbuhu. 

  

  Kakva je Mimi? Eponimni lik filma najprije upoznajemo kao bubalicu iliti štrebericu s naočalama. Čini se kako je ona ambiciozna studentica za koju vidimo i da radi kako bi se samostalno uzdržavala u gradu kakav je Skopje. No, taj njezin posao kod ujaka Ljupčeta (Petar Mirčevski) u mini-marketu zapravo je tek nužno zlo. Iliti nekovrsni paravan kojeg autor postavlja uvodeći svoj lik. Jer, sukladno suvremenom okružju i društvu spektakla, Mimi je zapravo promiskuitetna mlada žena koja vrlo brzo zadovoljava svoje seksualne i ine takovrsne potrebe. Dakle, najprije dečki, a tek onda bubanje, tj. učenje! U uvodnome dijelu filma imamo tri scene brzog seksa, koje skidaju oblandu s isprva upoznatog naslovnog lika. (Posebično je upadljiv njezin gard da vodi ljubav bez zaštite, tj. kondoma.)  Tu se krije i dramaturška arcana ovog filma. Ne može se gledatelj ne upitati otkud ta neoprezna seksualna sloboda? Iako naslućujemo, to će i ostati svojevrsnim misterijem filma Darija Petkovskog.

  Kakav je svijet prikazan u njegovu filmu? Odmah da kažem, najdalji koliko je to moguće od afiniteta bliskih piscu ovih redaka! No, treba mu se priznati i vizualno objektivan prikaz realiteta. A taj je impregniran hladnoćom, cinizmom, površnim upražnjavanjem neposrednih nagona i… emotivnom ispražnjenošću. Autorska skica makedonske metropole, prikazane kroz likove i njihove međuodnose, slika je sirove, prijesne nezrelosti protagonista.

  Ipak, što je ono što pogoni naslovni karakter filma? U svoj toj ispraznosti površnih veza i zapravo žudnje za bliskošću i prijateljstvom, jedan je motiv onaj koji je primordijalan. A to je… MAJČINSTVO. Odnosno, želja za majčinstvom. Mimi u svojevrsnom trokutu sa Sarom i Andrejem, zapravo nakon što postane njihova bejbisiterica, pokazuje jedinu istinsku sklonost prema malome Mateju. I to do te mjere, da ga majčinskim instinktom štiti te ga dvaput i ukrade. Ta je krađa zapravo plemeniti čin koji pokazuje njezinu ljudskost. Jer, Andrej potpuno zanemaruje Saru i ne podnosi je. Ona ga vara u studentskom stanu s klincem. Mimi je ustvari najljudskija u kino-priči, unatoč tomu što je zapravo doslovno – predatorica. Njezina povezanost s malim Matejem prispodobiva je sa sličnom motivikom iz slovensko-hrvatske koprodukcije filma Ivan (2017) Janeza Bergera. Ipak, Maruša Majer u tom filmu slojevitiji je lik od Mimi, koja svoje dijete ne može imati. (više o ovome pročitajte u tekstu Iznimna filmofilska vrijednost). Jedini prostor slobode protagonistica pronalazi u – bazenu. Čini se da, dok pliva, zaboravlja sve… Sniman iz svih rakursa, bazen tako postaje utopijskim mjestom filma, pa i svojevrsnim aktantom. On pomaže kad je Mimi najteže. Kadrovi, pak, Mimi i Mateja pod površinom vode djeluju tek karikaturalno. Na neki način, materija ili stvar igra važniju idejnu ulogu od bilo kojeg živog stvorenja u filmu. Metafora je te slobode toliko eksplicitna da je predvidljiva.   

  

  Na koncu, uspijeva li Pejkovski u namjeri ocrtavanja naslovnog karaktera? Ima li Mimi karakteristike složene triler-drame sa sugestivnom dramaturgijom? I nisam baš u to siguran. Autor više naslućuje i testira našu inteligenciju kao gledatelja negoli nam podastire emotivnu i dramski suvislu cjelinu. Dijalozi među likovima počesto su šablonski, a i sama dijegeza ne izlazi iz već viđenog i predvidljivog. (Odmah sam naslutio pojavljivanje Sare u momentu kada Mimi ostaje sama s malim Matejem!). Nadalje, prikazi nasilja i seksa tako su shematski i stereotipni, kao da redatelj tek odrađuje nešto. Hladno i distancirano. Završni pak kadrovi djeluju toliko déjà-vu da nam ne ostavljaju prostora za bilo kakvo receptivno uzbuđenje.

  Mimi Darijana Pejkovskog jedna je od manje uspjelih hrvatskih manjinskih koprodukcija s ovogodišnje Pule. Svojevrsni (po naslovu tek, naravno!) osuvremenjeni Makedonskiot del od pekolot (naslov Mimičina filma iz 1971.), vizualno je grubo realističan, ali ipak daleko od zbiljskog posezanja u umjetničko-dramske razloge te realnosti. Ima i previše stereotipa za ne baš previše dugačko trajanje filma. Ipak, donekle, realna je slika toga kako se regionalni filmaši odnose prema zbilji svijeta u kom živimo. Da, iako „(ni)je lako biti muškarcem“ u njemu, biti ženom, još je i mnogo teže. 

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 8. rujna 2022.

Piše:

Marijan
Krivak