Iznimno pozitivan i vizualno vibrantan film o odrastanju

Ljeto kada sam naučila letjeti (Leto kada sam naučila da letim), red. Radivoje Andrić, Srbija, Hrvatska, 2022

• 

  Tinejdžerski knjiški hit Jasminke Petrović Leto kada sam naučila da letim (2015) – svojevrsna srbijanska inačica domaćeg mega-popularnog Dnevnika Pauline P. (2000) Sanje Polak, po mnogim je svojim karakteristikama evokator kako stilske formacije jeans-proze (pridavanje pažnje jeziku ali ne standardnom nego žargonizmima, slangu, dijalektizmima i regionalizmima, ali i pomodnicama mahom urbanog leksemskog prosedea, kao sastavnim dijelovima kulture promišljanja i perspektive mladih), jednako tako i začinjavca iste – kultnih Beležaka jedne Ane (1978) Mome Kapora.

  Sva tri spomenuta knjiška djela pisana su kozerijskom nadahnutošću, britkim humorom, ironijom i ludizmom, uvijek u ich dnevničkoj formi, iz očišta protagonistica djevojčica/adolescentica (Sofija, Paulina i Ana), kao analize njihovih svakodnevnih preokupacija odnosno bunt naspram tradicijskim učmalostima.

  

  Radivoje Andrić pak, talentirani redatelj koji se dokazao kao pronicljiv seciratelj mladenačke populacije, izrazito nepretencioznog i pitkog rukopisa (Tri palme za dve bitange i ribicu, 1998; Munje, 2001; Kad porastem biću Kengur, 2004), u ekranizaciji Petrovićina romana gotovo briljira – od znalački adaptiranog scenarija Ljubice Luković koja umješno ekvilibrira bodulske lokalizme s urbanim beogradskim standardom, preko vibrantne fotografije žarkih mediteranskih pejzaža Dušana Joksimovića i ritmične montaže Dejana Uroševića do čitavog fino ugođenog glumačkog ansambla, bivajući na tragu najljepšim djelima o odrastanju, pronoseći nešto od aure španjolskog ultra-hita iz osamdesetih Plavo ljeto (Verano azul, 1981-82) Antonija Mercera ili Mog nezaboravnog ljeta s Tess (Mijn bijzonder rare week met Tess, 2019) Stevena Wouterlooda te jednakopravan s primjerice domaćim kvalitetnim dječjim naslovom Uzbuna na Zelenom vrhu Čejen Černić (zaslužne upravo za casting djece kod Andrića).

  

  Srpsko-hrvatska koprodukcija humorne melankolije, coming-of-ager o neželjenom ljetu jedne tinejdžerice koje je mijenja za svagda, ujedno je vapaj za skladom – u obitelji i nezacijeljenoj ratnoj prošlosti, kao i čeznutljivi ditirampski pjev harmoničnosti sadašnjosti i budućnosti kako individua, tako i prostora.

  Nenametljiva redateljeva potka sjajno plete sve narativne niti, šarmom i lakoćom, ljupkošću i zaigranošću, opuštenošću i emotivnošću, a nadasve vedrinom i plemenitošću uvlačeći gledatelja u iznimno pozitivan film bez praznog hoda; čije je središte odlična mala glumica Klara Hrvanović (vrlo nalik Đani Gudelj iz Balavice (2013) Igora Mirkovića) koja superiorno iznosi i kanalizira mladalačko samosažaljenje zbog „smaranja“ s dvije „babe“ na ljetovanju, umjesto da je na kampiranju s frendicom, dečkom u kojeg je zaljubljena i cool ekipom s kojima okida selfieje i uživa u svim onim aktivnostima koje „vole mladi“, no usput uči vrijedne životne lekcije o prijateljstvu, ljubavi i smrti, generacijskim odnosima i (ne)razumijevanjima, ali i cjelovitijem razumijevanju zbilje i pronalaska vlastitog identiteta i mjesta unutar iste.

  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 7. rujna 2022.

Piše:

Katarina
Marić