Nostalgična vinjeta jednoga odrastanja
Belfast, red. Kenneth Branagh, UK, 2021
-
.png)
Belfast je u povijesti druge polovice dvadesetoga stoljeća ostao upamćen kao podijeljen grad, suočen s traumatičnim nasiljem, čije se posljedice danas nažalost još uvijek osjete. Jednim dijelom ta priča o nasilju ujedno svjedoči o pogubnosti kolonijalnih procesa te problematičnosti religije i njezinoj instrumentalizaciji. U Sjevernoj Irskoj religija isprepletena s politikom još je jedanput pokazala ono što se neprestano kroz povijest vjerskih sukoba ponavljalo, a u srži je sadržavalo želju za dominacijom, kontrolom i teritorijem. Podijeljeni su gradovi, zbog svoje dvojnosti, identitetskih prijepora, intrigantne povijesti te društveno-političkoga konteksta, često bili fascinantni kako putnicima tako i umjetnicima, koji su u njima vidjeli mogućnost proživljavanja ili osmišljavanja dramatičnih priča, što se odražavalo i audiovizualnim djelima.
Sjeverna Irska te njezini etnički i vjerski prijepori, nasilje i terorizam predstavljali su plodno tlo za filmske i televizijske filmaše, napose nakon što je društvenopolitička kriza eskalirala sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Nakon dvadesetak turbulentnih godina napokon je učinjen korak naprijed prema smirivanju tenzija, što je krajem prošlog i početkom ovog stoljeća dovelo do stvaranja velikog broja zapaženih ostvarenja koja se bave sjevernoirskim problemom. Navedeno je jednim dijelom potaknuto otvaranjem velike teme društvenoga pamćenja te suočavanja s poviješću nasilja. Tako su se neki od zapaženijih filmova spomenutoga razdoblja bavili seciranjem ove tematike, primjerice Sheridanov U ime oca (In the Name of the Father, 1993), odlična Jordanova Plačljiva igra (The Crying Game, 1992) ili Greengrassov Bloody Sunday (2002). Često su djela naglasak stavljala na povijesno ovjerene događaje i ličnosti koje su nastojali uključiti u matricu društvenoga pamćenja kako bi razmotrili određena kontroverzna mjesta lokalne povijesti.
Za razliku od navedenih ostvarenja, koja su bila izrazito politički i društveno nabijena i osviještena, Belfast (2021) Kennetha Branagha opredjeljuje se za drugačiji pristup. Sukobu koji je eskalirao sedamdesetih godina prošloga stoljeća nastoji pristupiti iz subjektivne, osobne, odnosno intimne, familijarne perspektive, poigravajući se odnosom autobiografskog i fikcionalnog, umetnutim u standardni okvir o odrastanju tijekom turbulentnoga razdoblja.
Cjelina je uokvirena planovima prostora, totalima snimanima u boji, koji prikazuju obrise suvremenoga Belfasta iz gornjega rakursa, koji ostavljaju dojam uređenoga no ponešto uspavanoga zapadnjačkoga gradića dvadeset i prvoga stoljeća. Ta uvodna i završna mirnoća u kontrastu je sa središnjim zbivanjima u djelu. Između tih početnih točaka smješta se radnja filma, koja predstavlja jednu veliku analepsu, posloženu linearno-kronološki i snimanu crno-bijelom fotografijom. Neupadljiva narativna struktura za cilj ima usmjeravanje gledatelja na likove i njihove odnose pa stoga radnja treba teći neprimjetno i nenapadno da bi se stvorio dojam neposrednosti.
Odabir fotografije upućuje na sjećanje odnosno prošlost, možda nešto što prijeti izblijedjeti, nestati iz pamćenja, pa je film medij kojim se sjećanje nastoji oživjeti te posljedično održati i eventualno prenositi dalje. Crno-bijela fotografija stilski daje patinu starine, ali i intimnog i osobnog. Nudi manje vizualnih informacija pa usmjerava pažnju gledatelja na likove, njihove odnose i uvjete života. Tijekom radnje koja se odvija sedamdesetih godina samo jedanput dolazi do uporabe boje, a posrijedi je božićna predstava kojoj prisustvuju baka i unuk, čime se sugerira eskapistički bijeg od ekonomski, društveno i politički turobne svakodnevice. Crno-bijela fotografija prikazanom djetinjstvu također daje jednu tipičnu filmsku kvalitetu, čime se sugerira odmak od realizma te stavljanje naglaska na subjektivnost sjećanja. Iako se često uz nju vezuje filmski dokumentarizam, Brannagh upravo ovakvim odabirom želi naglasiti subjektivnost a možda i nestalnost sjećanja.
Redatelj i scenarist se koristi starim trikom: običan lik u neobičnoj situaciji ovdje se primjenjuje na obitelj. Posrijedi je jedina protestantska obitelj koja živi u katoličkom kvartu u trenutku kada napetosti između protestanata i katolika eskaliraju. Obitelj izražava podršku svojim sugrađanima, smatrajući da se ljudi ne smiju dijeliti prema vjerskim opredjeljenjima, što ih ponešto odjeljuje od protestantskoga Belfasta. S druge strane otac, koji mora raditi u Engleskoj zbog nedostatka posla te uvelike izbiva iz obiteljskoga života, počinje vjerovati da svijet belfastskoga nasilja i podijeljenosti nije mjesto gdje želi da njegova djeca odrastaju.
Belfast je nesumnjivo nostalgično obojen u nastojanju da evocira putanje jednoga djetinjstva, no uspijeva suptilno ocrtati socijalne uvjete života: radnički kontekst obitelji i njihova susjedstva, egzistencijalne okolnosti, tešku financijsku situaciju, nemogućnost pronalaska posla, rodnu podjelu u obitelji i slično. Sve je to sagledano kroz prizmu osnovnoškolskoga dječaka Buddyja (Jude Hill), čije je bezbrižno djetinjstvo naprasno prekinuto sjevernoirskim sukobom katolika i protestanata te on nastoji razumjeti što se oko njega događa. Ta se sužena perspektiva sugerira i imenovanjem članova obitelji koji se nazivaju sukladno dječakovoj perspektivi prema svojim funkcijama: mama (Caitriona Blafe), tata (Jamie Bornan), baka (Judi Dench), djed (Ciaran Hinds). Mnogo puta kamera nastoji fingirati Buddyjevu fokalizaciju jer obiteljski događaji često ne bivaju objašnjeni nego o njima saznajemo putem dječakova svjedočenja. Shvaćamo da niti njemu svi aspekti odnosa majke i oca te primjerice financijska situacija u obitelji nisu jasni kao niti društveno-političke okolnosti, dok pojedine složene društvene i političke događaje interpretira iz naivne dječje perspektive.
U filmu se ne događa ništa dramatično, što svakako predstavlja dobru osobinu. Prati se svakodnevno život obitelji: odnos supružnika te generacija kao i položaj obitelji s obzirom na društvene, političke i ekonomske trendove njezina okruženja. Posrijedi je niz svakodnevnih vinjeta jednoga odrastanja, sličica iz života koje su u cjelinu povezane obiteljskim kontekstom. Dijalozi su jako dobro napisani, a glumačke kreacije su odlične, napose Jamieja Dornana, Judi Dench i Caitrione Blafe. Cjelina je, unatoč činjenici što je posložena od niza vinjeta, skladno zaokružena. Međutim, Belfast je izrazito korektno, pristojno ostvarenje koje nikad ne riskira – kako stilski, tako i tematski te ne razmatra kompleksnije problematiku, pa mahom igra na kartu nostalgičnosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 30. kolovoza 2022.
