Zabavna i narativno barokna ekranizacija zahtjevnog stripa
The Sandman, red. Mike Barker, Jamie Childs, Mairzee Almas, Andrés Baiz, Coralie Fargeat, Louise Hooper, Hisko Hulsing, SAD, Netflix, 2022.
-
The Sandman autora Neila Gaimana, koji je prvotno izlazio u izdanju DC Comicsa, oduvijek je bio na glasu kao izrazito zahtjevan strip za ekraniziranje, ponajprije zbog razvedene fabule koja se odvija u stvarnom svijetu odnosno fikcionalnoj stvarnosti nalik našoj iskustvenoj zbilji – u kojoj se međutim počinju događati nadnaravni događaji, te paralelnom univerzumu koji predstavlja oblast nastanjenju bićima zvanima Endless. Nju tvori sedmeročlana obitelj koju sačinjavaju Dream, Desire, Despair, Death, Destiny, Destruction i Delirium, a svaki od njih, sukladno imenu, ima svoju oblast kojom upravlja te koja utječe na ljudske živote. Osim paralelnih univerzuma, koji se ukrštavaju i interferiraju, javljaju se i mnogobrojni likovi, što također pridonosi fabularnoj složenosti.
Dugo se vremena govorkalo o postojanju ideja za transfer stripa na veliko platno, koje sežu do početka devedesetih godina prošloga stoljeća, no od njih se redovito odustajalo zbog spomenute zahtjevnosti materijala. David S. Goyer, ponajprije poznat kao scenarist a potom i redatelj, osoba je koja je dugo vremena bila vezana uz projekt. Iza sebe ima brojne komercijalno uspješne projekte, među kojima je upravo mnoštvo stripovskih ekranizacija (trilogija Blade, Batman Begins, Ghost Rider, Man of Steel, Constantine) od kojih prevladavaju one DC Comics. Kao takav, nametnuo se kao dobar odabir prilikom nastojanja da se The Sandman adaptira pa seriju autorski supotpisuje s piscem stripa Gaimanom te Allanom Heinbergom (Wonder Woman, Gilmore Girls). S usponom „kvalitetne televizije“ The Sandman je dobio priliku napokon zaživjeti u audiovizualnoj formi. Pritom se čini da je serijalni format svakako bolji odabir od filmskoga. Fabularnoj kompleksnosti stripa u ovom slučaju više odgovara serijalna epičnost koja omogućuje adekvatniji način razrade i prezentacije priče iz jednostavnoga razloga što navedeni format omogućuje veću minutažu te jasnije sekvencioniranje priče na pojedine etape u razvoju radnje. Potonje također omogućuje jasnije snalaženje u događajima i likovima.Autori su za The Sandman opravdano odabrali serijalni umjesto epizodičnoga formata jer je cilj bio kroz deset epizoda izgraditi cjelinu koja bi imala kompaktnu i zaokruženu priču građenu od pojedinih epizodnih segmenata. Međutim, sezona je ispala podosta digresivna, što je posljedica predloška, iako epizode manje-više nastoje vjerno pratiti prvih šesnaest brojeva stripovskog izvornika.
Prva epizoda naslovljena Sleep of the Just otvara se u prošlosti, u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća, te nudi kontekst za razvoj priče, zatim postavlja fabularne okidače ta nas upoznaje s glavnim protagonistom – lordom Morpheusom, znanim i kao Dream (Tom Sturridge). Njegovo stogodišnje zatočenje sugerira da će se glavnina radnje odvijati 2021. godine, kada će lik nastojati sanirati posljedice svog nenadanog izbivanja. Navedeno se razvija kroz drugu, treću i četvrtu epizodu tijekom kojih junak, ako ga tako možemo uopće nazvati, nastoji povratiti izgubljene amulete koji mu jamče moć. Peta epizoda 24/7 predstavlja digresiju u kojoj negativac John u odličnoj glumačkoj izvedbi Davida Thewlisa iskušava skupinu ljudi u lokalnom restoranu koristeći se Morpheusovim rubinom.
Epizoda izdvojena sama za sebe je odlična te je međuigra Thewlisova lika i ostalih aktera izvrsno postavljena, premda nastavak postavljen u kontekst cjeline serije odveć usporava radnju te predstavlja kraj jedne fabularno zaokružene cjeline. Nakon što antagonist biva neutraliziran, kreće novi zaplet. U narednih pet epizoda Dream se mora suočiti sa spletkom koja se provlači kroz dva svijeta te uključuje makinacije jednog od njegove braće Desire (Mason Alexander Park). U seriji Endless, kojima pripadaju, kako sam već naveo, određene oblasti poput smrti, sna, žudnje... čine obitelj koju potresaju situacije koje mogu biti karakteristične za bilo koju disfunkcionalnu obitelj iz naše iskustvene zbilje: zavist, stjecanje moći ili neke druge vrste koristi, karakterne i svjetonazorske razlike među članovima itd.
Neki od likova koji su uvedeni u prvom segmentu sezone provlače se i drugim dijelom kako bi jamčili fabularnu koherentnost, no serija i dalje ostaje podosta digresivna. Primjerice, šesta epizoda The Sound of Her Wings započinje susretom Dreama i sestre mu Death (Kirby Howell Baptiste), što služi kao sredstvo dodatne karakterizacije junaka te poticanja njegove promjene. Međutim, taj odnos biva postavljen u drugi plan prisjećanjem, odnosno analepsom o Morpheusovu susretu s Hobom Gadlingom (Ferdinand Kinsley) kroz stoljeća, što je efektno izvedeno, no spomenuti podzaplet ipak predstavlja dramaturški višak jer ne vodi nigdje: predstavlja napadnu retardaciju koja je slabo povezana s ostatkom priče.
Narativno serija afirmira paralelni siže jer se priče iz dviju oblasti odvijaju paralelno te se katkad ukrštavaju ili se domene međusobno ispresijecaju, a kao što se na nekoliko primjera može vidjeti, unutar njih ubačene su brojne podradnje kao i mnoštvo duhovitih kulturnih aluzija te dosjetki poput kongresa serijskih ubojica. Ispod te fabularne i narativne baroknosti serija se dotiče brojnih američkih ideologema poput obitelji i njezine važnosti, vlasti koja treba služiti narodu a ne obrnuto pa je u tom smjeru izvedena i odveć scenaristički zbrzana promjena glavnoga lika. U ovakvom izdanju serija je svakako prijemčivija gledateljima koji su upoznati s predloškom, a onima koji nisu, moguće je da će predstavljati na trenutke zamorno i presporo probijanje kroz mnoštvo likova i događaja. Glumačka postava je odlična: Tom Sturridge je uvjerljivo dočarao Dreama na snovit način te nalikuje na mladoga Roberta Smitha iz The Cure. Osim spomenutoga Davida Thewlisa, upečatljive epizode ostvarili su primjerice Stephen Fry, Charles Dance i Joely Richarson.
Da bi se dočarao univerzum u kojem stoluju Endless, obilato se morao koristiti CGI. On balansira na granici kiča te ostavlja dojam da su autori pazili da se ipak ne pretvori u neukus. Morpheusov segment predstavljen je u arhaičnom, prozračnom i mističnom tonu da bi se ostvario dojam oniričkoga, a predio gdje vlada Desire djeluje plastično, moderno s napadnom uporabom crvene boje. Treba reći da je, s obzirom na skupoću produkcije, CGI mogao biti bolji i uvjerljivi jer katkad ostavlja dojam da su živi glumci zaista postavljeni na animirane pozadine.
The Sandman – iako narativno nekoncizna, u suštini je zabavna serija, prigodna za bijeg od ljetnih vrućina.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 30. kolovoza 2022.
