Bioakustični fenomen kao odraz kulturnog identiteta

56. Međunarodna smotra folklora – Večer etnografskog filma: Jezik ptica (Kuş Dili), red. Bengi Bay, Zuhal Demir, Turska, 2014.

  • Prema nekim procjenama, danas se u svijetu koristi aproksimativno šezdesetak tzv. zviždućih jezika – od afričkih poput poddijalekata zezurua, preko onih aljaških i sibirskih Jupika, pa sve do europskih (Grčka, Francuska) i najpoznatijeg i najraširenijeg – španjolskog Silba Gomera s Kanarskih otoka (s više od 22 tisuće govornika). Uz njih, dvadesetak je i bubnjajućih komunikacijskih sustava, mahom rabljenih u Africi, Južnoj Americi i Oceaniji, a ovim kuriozitetnim no svakako od davnine funkcionalnim načinima sporazumijevanja (i puno prije brzojavnih šifri, Morseovog koda ili smartphoneova) svakako treba pridodati i vokalnu alikvotnu tehniku kulninga – specifičnog skandinavskog zova domaćih životinja s ispaše.

    Među te rijetke kulturalne fenomene spada i tzv. jezik ptica izoliranog sela Kuşköy (ptičje selo ili selo ptica, od kuş – ptica, köy – selo) – zapravo sažeta slogovna adaptacija leksičko-sintaktičkih zakonitosti turskog jezika koja se prenosi visokim, oštrim zvižducima i melodijama, čuvajući ton govora i varijacije ritma, dok aspekti artikulacije i fonacije izostaju. Upravo frekvencijska visina i oštrina iznošenja omogućavaju njegovu čujnost u rasponu do 5 kilometara, poglavito pri adekvatnim geografskim uvjetima – nepristupačnih brdovitih i duboko-dolinskih krajolika agrikulturalnih zajednica koje većinu vremena provode na otvorenom, a u novije ih vrijeme čini mahom starija populacija od oko otprilike 10 tisuća praktikanata.

    Autorice Bay i Demir se pri modulaciji ovog bioakustičkog fenomena vode talking-heads izjavama isključivo živopisnog autohtonog stanovništva egzotičnog pitoresknog mjesta, ispresjecanima stageanim kadrovima zviždućeg sporazumijevanja među mještanima, koji svoju unikatnu tradiciju vide kao odraz vlastitog kulturnog identiteta koji se unutar povijesnog diskursa sačuvao kako samom funkcionalnom praktičnošću, jednako tako i svakako vitalnom i žilavom usmenom predajom.

    Ubrzanim procesom modernizacije i razvojem tehnologija te sve većim iseljavanjem mlađe populacije, jeziku prijeti ugroza no puno se čini na njegovoj prezervaciji – od 1997. u Kuşköyu se u lipnju održava Festival kulture i umjetnosti jezika ptica a od uvrštenja istog na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine prioritetne zaštite 2017. godine te u svrhu edukacije mladih poradi opstojnosti ove nemjerljivo važne ne samo regionalno-lokalne nego i svjetske baštine, kuş dili je unatrag nekoliko godina uvršten i kao predmet u lokalne osnovne škole te kao izborni predmet na Turističkom fakultetu Sveučilišta Giresun, dok je turistički potencijal ovog orijentalnog ruralnog kulturnog naslijeđa promoviran i dugometražnim igranim artsy coming-of-agerom Guillaumea Giovanettija i Çagle Zencirci Sibel (2018) s prekrasnom i talentiranom Damlom Sönmez u naslovnoj roli nijeme buntovnice koja se sporazumijeva upravo – ptičjim zviždanjem, a kojim nadglasava robustne, u prošlosti zaostale i ustajale opresivne praznovjerne i patrijarhalne strukture.

    Vodeći pak stručnjak na polju zviždajućih i bubnjanih jezika – bioakustičar Julien Meyer, pokretač je interaktivne internetske baze podataka The World Whistles upravo u svrhu očuvanja ovih zamirućih i krhkih, dragocjenih formi te ostaje za nadati se da ti arhivirani zapisi ipak neće ostati puki artificijelan dokaz njihove negdašnje opstojnosti istrgnut iz prirodnog okoliša, nego da će i nadalje evoluirati i bujati kao neprocjenjivo vrijedan živi organizam – nositelj duhovnog bogatstva svojih govornika.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 20. srpnja 2022.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji