Poetski i erotički oslikana klasična ljubavna priča
Priča o mojoj ženi (A feleségem története), red. Ildikó Enyedi, Mađarska, 2021
-
Što bi trebao učiniti čovjek ako ima učestale bolove u želucu? Ako mu u crijevima krči i čini se kao da mu je kamen pao na dno trbuha? Daaa, trbušne se tegobe rješavaju tako da se taj čovjek… oženi! Upravo ovako započinje pripovijest filma Priča o mojoj ženi (A feleségem története, 2021) mađarske kino-umjetnice Ildikó Enyedi. Jer, nakon uvodnog pasaža, u kojemu muški glas objašnjava kako bi mogućem sinu objasnio svijet pri njegovu rođenju, kino-priča svoj fatalni zaplet započinje upravo nakon još jedne protagonistove neprobavljene večere. A taj je protagonist pomorski kapetan iz Arnhema koji upravlja teškim, robusnim brodom za rasute terete – Jacob Störr (Gijs Naber). Kuhar na tom brodu svom kapetanu savjetuje da si nađe ženu. Prispjevši na kopno u Francuskoj, Jacob odmah kreće u akciju ispunjenja tog savjeta. U razgovoru sa znancem, mešetarom i varalicom Kodorom (Sergio Rubini), ovomu kaže da će se oženiti prvom ženom koja uđe u kavanu u kojoj njih dvojica sjede. I onda… pojavi se Lizzy.
Ildikó Enyedi, mađarska konceptualna i medijska umjetnica, od kraja 80-ih počela je snimati filmove, od kojih je već drugi dugometražni (Moje dvadeseto stoljeće,1989.) dobio Zlatnu kameru u Cannesu za debi. Nakon nekoliko manje uspjelih ostvarenja, dugo je apstinirala od kino-režije. Njezin trijumfalni povratak desio se 2017., Zlatnim medvjedom na Berlinaleu, filmom Tijelo i duša, neobičnom ljubavnom pričom što je plijenila upravo svojim duševnim pristupom, a koji je oduševio i pisca ovih redaka (pročitajte više...).
Enyedi doista znade kako napraviti klasični art-film. I ovoga je puta to pokazala vrativši se sugestivno i dojmljivo na europsku kino-pozornicu. Pripovijest je, pak, Priče o mojoj ženi podnaslovljena O neobičnoj i tužnoj sudbini Jakoba Störra u 7 lekcija. Napravljena je u manje-više klasičnoj maniri. Što to zapravo znači? Film je prilično vjerna adaptacija eponimnog romana Milána Füsta (1942), a koji je slavan postao prijevodom na engleski krajem 1980-ih. Femme fatale iz naslova – Lizzy, tumači pritajeno seksualno eksplozivna Francuskinja Léa Seydoux. Njezin je nastup ovdje više od lika. U prvom filmu mađarske autorice u kojoj je engleski jezik prevladavajući, Francuskinja utjelovljuje sam princip ženskog. Onog ženskog kao tajnovitog, mističnog, nedokučivog… fatalnog. Jakob, iliti Jacques – kako ga zove slučajnošću(?) odabrana životna suputnica – u nizu dramaturški gradiranih epizoda ljubavne putešestvije, ne uspijeva otkriti tajnu imenovanu i utjelovljenu kao Lizzy. Od prvotne želje za bliskošću, muževne skrbi za brak, preko lude erotske privlačnosti pa sve do ljubomore i rastanka, trajat će njegova epopeja. Kao brodskog kapetana, mogli bismo njegovo životno putovanje prispodobiti i mitskoj pripovijesti o Letećem Holandezu (što glumac-protagonist svojim nizozemskim porijeklom doista i jest!).
Ildikó Enyedi već prepoznatim ženskim kino-pismom (ovdje to doista nije floskula) iz perspektive muškog junaka priče gradi film. Prvi kadar-sekvenca iz tamnih morskih dubina i vizualno uvodi u tajnovitost žene. Sljedeći, pak, sekvencijalni niz kadrova morske pučine iz različitih brodskih rakursa dodatno boji vizuru likovnom ljepotom. Susret, pak, Muškarca i Žene, isprva je čedno i oprezno upoznavanje. No ipak, autorica daje do znanja da je Lizzy ta koja će posvema ovladati Jacquesovim usudom. Jacques uglavnom priča, dok ga Ona sluša. No, u suptilnim naznakama njezina lica i pokreta sluti se opasnost za protagonista. Praktični pristup problemu, kako glasi naslov prvog dijela priče, uskoro će dovesti do Labirinta zvanog društveni život i Gubitka kontrole. Ovi naslovi, doista, puno govore o Jacquesovu usudu s Lizzy. Kratki će pokušaj bijega od tjeskobe zbog neprepoznavanja njezina karaktera biti u poglavlju O moći senzualnosti. Ovdje će ono erotsko nadvladati i čini se da je pomorskom kapetanu konačno uspjelo broditi svojim životom s Lizzy. No, to će biti tek varka. Jer, odnos Muškarca i Žene u sebi neiskorjenjivo sadrži i taj otrov kojeg nazivamo – Ljubomora. U tom se smislu svojevrsni advocatus diaboli pojavljuje u liku Bonvivana, pisca(?) Dedina (Louis Garrel). Iako nijednom tijekom filma ne vidimo čak ni njegov dodir s Lizzy, on će biti opsesijom protagonistove fatalne ljubomore. Dedinov plan odvodi kapetana i ženu mu u Hamburg. U ovome će se lučkome gradu sjevera Njemačke odvijati i najveći dio pripovijesti filma. Zbude se tu i Jacobov neuspjeli pokušaj samoubojstva. Autorica ovdje ubacuje i svojevrsni solilokvij o besmislenosti života. Njega će protagonistu iznijeti bizarni lik Doktora (Ralph Berkin). Ipak, Lizzyno ukazanje nakon Smrti (sjajna i erotski nedokučiva Léa Seydoux, čekamo je kao novu Emmanuelle) definitivno će potvrditi da Muškarac jedini(?) smisao svoje opstojnosti ima – u Ženi.
Jer, eros i thanatos pružaju ljudskom biću onu ultimativnu utjehu – Ljubav. Ildikó Enyedi, ovdje, uostalom kao i u svom najuspjelijem filmu Tijelo i duša (Teströl és lélekröl, 2017) odašilje svoj nepatvoreni i presudni umjetnički iskaz o… snazi Ljubavi. Kako je autor ovih redaka doživio film mađarske autorice koji traje skoro tri sata? Ima li Priča o mojoj ženi potrebiti suspense i magiju koja drži pozornost gledatelja sve to vrijeme? Timing filma dobro se nosi s medijskom ubrzanošću kojom je gledatelj današnjice neizbježno opterećen u svom pristupu art-kinu. Ne osjetih prazni hod niti gledateljski zamor trosatnog trajanja. Priča o mojoj ženi nosi impuls onog klasičnog u najboljem smislu te odrednice. Poetski, erotički, ljepotom svojih filmskih slika…
Ildikó Enyedi iznjedrila je pregršt sjetnih i dramatskih situacija primordijalnog odnosa Muškarca i Žene. Uz Claire Denis (Isabellino sunce, 2017) s europske te Chloé Zhao (Zemlja nomada, 2021) s američke strane, danas ona predstavlja jednu od triju najvažnijih autorica svjetskog art-kina.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 20. srpnja 2022.
