Beslojan, bezidejan i beskrvan film, debelo zavaljen na potterovskim lovorikama
Čudesne zvijeri: Dumbledoreove tajne (Fantastic Beasts: The Secrets of Dumbledore), red. David Yates, UK, SAD, 2022
-
Kad je 2016. krenula spinoff franšiza Čudesnih zvijeri, oslanjajući se na harrypotterovski univerzum i radnji mu predšasničke događaje, njen atraktivnostima proliferantan prosede obećavao je pentaptih kvalitativno dostojan uzora. Ipak, sve je nizbrdo krenulo već drugim naslovom Grindelwaldova zlodjela (The Crimes of Grindelwald, 2018) a trećim Dumbledoreove tajne zapečatilo silaznu putanju. Naime, manjkavosti rečenog prvog dijela Čudesne zvijeri i gdje ih naći (Fantastic Beasts and Where to Find Them) nisu se iskoristile kako bi se na njima učilo i poboljšalo slijedničke naslove, nego su se iz evidentnog zanemarivanja istih nažalost potvrdile sumnje da se radi o projektu debelo dembelijski zavaljenom na potterovskim lovorikama, eksploatacijskog predznaka – koji tendira isključivo izvući korist iz istog, bez imalo grižnje savjesti trampeći čaroliju za jeftine eksternalne stimuluse.
Uradak je to toliko nabacane – riječju nepostojeće strukture, nemotiviranih zbivanja i siromašne radnje odnosno izmanipuliranih i papirnatih, prepariranih likova kojima se scenaristički vitla u svim smjerovima a da bi u konačnici samo ostali – na mjestu, da se može reći da je vidni lažnjak iliti fake potpuno nezainteresiran za vrijednosti kakve bi djelo per se trebalo pronositi. I najvažnije, toliko je očit njegov posvemašnji nedostatak kontinuuma, da ne samo da neće indoktrinirati one slučajno zalutale in medias res gledatelje nego će i najtvrdokornije horde obožavatelja (a koji će uvijek gladno progutati bilo što što im se servira), svakako rastužiti i razočarati. Bez one fantasyju toliko imanentne izvanvremenske kategorije i doze subverzivnosti, ostaje impotentan i neprogresivan, isuviše korektan naslov.
Neke su od manjkavosti, poimence, neopravdan gotovo posvemašnji izostanak Tine; potom posvemašnji izostanak Nagini; switchanje osobnosti bez naknadnih promjena kod Queenie; potpuno patetičan odnos Credencea i Aberfortha; demode pobočnik poradi humornog breaka odnosno nevjerojatan zaborav prema Leti i od strane Newta i od strane Theseusa, kojem se već nazire i novi ljubavni interes; antiklimaktičan i antikatarzičan, posvemašnje nelogičan naklon čudesne zvijeri quilina (mnogi likovi su ga zaslužili); kontroverze i interpretativne nedosljednosti kod odabira glumaca za lik Grindelwalda: Colin Farrell, Johnny Depp, Mads Mikkelsen (ne zaboravimo dvojac u Harry-serijalu – Jamie Campbell Bower i Michael Byrne, a i sam Dumbledore btw imao je, počevši od Harryja, četiri interpreta – uz ovdašnjeg Judea Lawa, to su i Richard Harris, Michael Gambon i Toby Regbo). Od pozitivnih stavki, veseli povratak u Hogwarts, glimpse mlade profesorice McGonagall, ali i omaž kultnom pretvaranju u Harryja članova Reda Feniksa nakon uzimanja višesokovnog napitka u Darovima smrti s momentom oko multipliciranih kovčega, potom dopadljivo Theseusovo i Newtovo nadmudrivanje s vatrenim rakovima, odnosno uvijek besprijekorna kostimografija i produkcijski dizajn, kao i kvalitetan cast koji doduše i opet nema previše prostora za linearni napredak. Ipak, nada umire zadnja pa tako ne posustaje ni onaj neugasivi tračak da će netko senzibiliziran preuzeti kormilo Čudesnih zvijeri i ubrizgati im nasušno potrebnu koloritnu i sočnu psihomahijsku duševnost i životnost jer se u suprotnom postavlja pitanje zašto je uopće Scamanderov taksonomijski leksikon i pretvaran u petodijelnu sagu, ako će ista biti ovoliko diskurzivno beslojna, bezidejna i beskrvna, za instantnu Obliviate – čaroliju zaborava.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 15. srpnja 2022.
