Posveta genijalnome glazbeniku i tragičnom posrtanju

Elvis, red. Baz Luhrmann, SAD, 2022

• 

  Nije teško primijetiti da su u nekoliko posljednjih godina biografski glazbeni filmovi postali gotovo trend u suvremenome filmu. Iako nije posrijedi veći broj naslova, razvidan je niz ostvarenja posvećenih životu i djelovanju glazbenika i glazbenica važnih po razne vrste popularne glazbe. Primjerice, Bohemian Rhapsody (Bryan Singer, Dexter Fletcher, 2018) o pjevaču rock-skupine Queen Freddyiju Mercuryju, Rocketman (Dexter Fletcher, 2019) o Eltonu Johnu, Ma Rainey: Majka bluesa (George CV. Wolfe, 2020) o jednoj od utemeljiteljica blues glazbe, Respect (Liels Tommy, 2021) o soul-divi Arethi Franklin, a najavljuje se i I Wanna Dance with Somebody (Kasi Lemmons) o pop-divi Whitney Houston, pa se definitivno poklapaju autorske težnje s producentskim zahtjevima. Profinjene posvete su ujedno i predmet ponovnog unovčavanja glazbene baštine popularnih, ali većinom i preminulih velikana.

  S druge strane nemjerljiv je značaj kralja rock'n'rolla Elvisa Presleya po popularnu kulturu u posljednjih zamalo sedamdeset godina od njegove pojave na sceni. Tako ne čudi ni pregršt filmova – i dokumentarnih i igranih, kojima je Elvis središnjica. No dok se neki oslanjanju na biografske podatke, drugi su pak čisto fikcijski tek s ovlašnim osloncem o povijesno. Ako su među najnovijima dokumentarni The King (Eugene Jarecki, 2018) koji kroz uspon i pad kralja r'n'r-a propituje i stanje američkoga društva ili biografski igrani Elvis & Nixon (Liza Johnson, 2006) o Elvisovom susretu s predsjednikom SAD-a Richardom Nixonom godine 1970., najboljima se svakako smatraju TV-film Elvis (John Carpenter, 1979) s Kurtom Russellom u glavnoj ulozi te dokumentarni This Is Elvis (Malcolm Leo, Andrew Scott, 1981) – vrlo koncizan pregled života i karijere s preklapanjem arhivskih materijala i raznih intervjua.

  

  Film Baza Luhrmanna predstavlja novi uvid u Elvisovo naslijeđe. Okosnica mu je odnos Elvisa (Austin Butler) s menadžerom Pukovnikom Tomom Parkerom (Tom Hanks), a zanimljivo je da je upravo Parker fokalizator fabule – iako sasvim sigurno zadobiva karakteristike antagonista. Pritom su jasne i glazbenikova naivnost kao i manipulacije menadžera, a kroz splet okolnosti Elvis postaje i tragičnim likom. Njegovi odnosi s majkom Gladys (Helen Thomson) i ocem Vernonom (Richard Roxbourgh) sve su samo ne jednostavni. S lakoćom opažamo Edipov kompleks s majkom kao i oca slabića, a traume u donosima odražavaju se i na razna Elvisova razdoblja u odrastanju. Zbog toga ne čudi i da je autoritarni Parker poput surogata oca, a bilo kakvi kasniji pokušaji genijalnoga glazbenika da se otrgne njegovom čvrstom nadzoru naposljetku su neuspješni. Neuspješan je naposljetku i brak s Priscillom (Olivia de Jonge) i zbog Elvisova promiskuiteta, kao i zbog ovisnosti.

  Čak su četiri potpisnika scenarija – Luhrmann, Sam Bromell, Craig Pearce i Jeremy Doner. Premda se većinom drže faktografije, razvidno je da prema nekim povijesnim podacima pristupaju slobodno, strukturirajući ih prema filmskim potrebama. Vrsno je njihovo predočavanje nastanka rock'n'rolla u vizuri mladog Elvisa, oslonac o naslijeđe gospel i bluz glazbe, njegova liberalizacija ali i konzervativna reakcija i optužbe za crnačke nagone. Pritom se pojavljuje čitav niz bluz, gospel, country i rock'n'roll glazbenika, što je sjajan povijesni osvrt prema izvorištima popularne glazbe, a kako većina njih i izvodi razne skladbe – neke od njih je i Elvis obradio, film zadire u same korijene oblikovanja njegovoga glazbenog ustroja prožetog neupitnom karizmom. Međutim, znano je da je Elvis pozvan u vojsku te da se nakon povratka smirio i umrtvio svoj izraz glumeći u tridesetak uglavnom nevažnih filmova, a iako je stremio povratku – prije svega u Božićnom specijalu 1968., njegova nastojanja da nastupa diljem svijeta su iznova propala zbog Parkerovih manipulacija, pa je postao atrakcija Las Vegasa i njegov je sunovrat bio jasan. Osvrću se autori i na društvena previranja 1960-ih te su i atentati na Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja važni u kontekstu fabule.

  

  Baz Luhrmann je poznat po često visoko stiliziranim filmovima, mjestimice punima blještavila, čak i kiča. Dakako da ni ovom prigodom nije odustao od svog redateljskog rukopisa; vidljivo je to već u ekspoziciji i karnevalskim scenama s Tomom Parkerom. Međutim, u Elvisu opažamo i drugačije vrste stilizacija, razvidno postmodernističkoga predznaka – povremena uporaba splitscreena, Elvisovo dječačko maštanje o super-junacima u formi stripa, geografsko lociranje pojedinih gradova itd. Spretno je koordiniranje režije s produkcijskim dizajnom koji evocira razna razdoblja i podneblja – od 1940-ih pa sve do 1970-ih a sve okupano iznimnim snimateljskim radom Mandy Walker. Montažeri Matt Villa i Jonathan Redmond napose su uspješni u gradiranju glazbenih scena, raznih Elvisovih nastupa, kada je koordinacija izvođača i publike iznimna. A upravo su glazbene scene izrazito dojmljive, neke čak i spektakularne – neovisno je li riječ o mladom Elvisu ili poznim godinama.

  Bogat soundtrack ujedno obiluje i povremenim anakronizmima, što nije strano Luhrmannu, pa su tako nekim scenama iz 1950-ih glazbeno zaleđe suvremenije hip-hop skladbe. Osvrnemo li se pak na glumu Austina Butlera kao Elvisa, nužno je navesti da je više nego odlična, vrlo iznijansirana – od prigušenosti do eksplozije, i nema sumnje da je podigao kvalitetu filma barem za ocjenu više. Tom Hanks je povremeno odveć manirističan da bi bio u potpunosti dostojna protuteža Butleru. I kada na samom kraju – sukladno suvremenim biografskim filmovima, Luhrmann posegne za arhivskim materijalom – Elvisovom izvedbom pred kraj života, jasno je da je i Elvis posveta genijalnome glazbeniku i tragičnom posrtanju, ali možemo se zapitati je li posrijedi i novi nivo eksploatacije njegove bogate ostavštine i karizmatične osobe. Kako god bilo, držim da je posrijedi dobar, često vrlo dobar, a ponekad i odličan film, koji u svojih 160 minuta trajanja uz bogatstvo sadržaja, konteksta i izvedbi ipak skriva i ponešto ispraznosti i nedostataka.

  

  © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 11. srpnja 2022.

Piše:

Tomislav
Čegir