Ditiramb božanskoj ljupkosti

Najljepši dječak na svijetu (Världens vackraste pojke), red. Kristina Lindström, Kristian Petri, Švedska, 2021

• 
  
  Eksploatacija i objektivizacija mladih ljudi i djece u industriji zabave – glazbe, televizije, modelinga, filma… od strane profitom motiviranih kulturoloških grabežljivaca, ali podjednako i u prvom redu svjetla reflektora gladnih im skrbnika, nerijetko dovodi do po kvalitetu života devastirajućih posljedica od strane takvog intenzitetnog predatorskog vrtloga koji rapidnom brzinom usisava, u orbitu izbacuje ali i ispljuvava nezrele, sažvakane i izmoždene, s nezacijeljujućim ranama dječje i tinejdžerske zvijezde, a što se javno gotovo plašljivo, prešutno te nedovoljno glasno i nedovoljno odlučno osuđuje (o „korozivnom i fatalnom post-efektu slave“ recentno je progovorio kompleksan Caraxov igrani mjuzikl Anette, 2021).

  Evidentan primjer rečenog glumac je i glazbenik Björn Andrésen (1955), povučeno, glazbom fascinirano siroče (nepoznat otac, suicidom skončala majka) koje je showbiz-uzbuđenjima okupirana, ambiciozna baka gurala na audicije (debitirao minornom rolom u Švedskoj ljubavnoj priči Roya Anderssona 1970), pa tako i na onu za nj sudbonosnu za Smrt u Veneciji (Morte a Venezia, 1971) čiji ga je redatelj Luchino Visconti, potpuno opčinjen njegovom delikatnom, eterično-androginom pojavnošću, instantno angažirao te proglasio i promovirao kao „najljepšeg dječaka na svijetu“, referirajući se pritom na polisemičan Mannov predložak koji govori o veličajno numinozno-transcedentnoj splendor formae dječaka koji postaje agonijski fatalan za krhkog estetu (u tumačenju Dirka Bogarda) koji doslovno „umire od ljepote“ ili – hiperkulturemije.
  
  
  
  U tom trenutku petnaestogodišnji Andrésen postaje svjetska senzacija i žrtva idolatrije i seksualizacije (titula koja mu, nezaštićenom u ranjivoj adolescentskoj dobi, donosi enormne traume, nasrtljivo vampirističko udivljenje bogataških gay-krugova čije obasipanje pažnjom nije najbolje podnio); masovna histerija je primjerice vladala u Japanu, gdje je prepoznat kao utjelovljenje estetskog koncepta bishōnen a melankolično lice evociralo termin prolaznosti stvari – mono no aware i duboku sjetu zamišljenosti nad istim, što je pokrenulo i generacije manga-crtača inspiriranih upravo Andrésenom.

  Rečeno višegodišnje eksploativno, toksično, noćomorno iskustvo dovelo ga je u kaotičnu samodestrukciju i potonuće (dodatno podcrtano novim osobnim tragedijama – SIDS), raspad obiteljskih odnosa, neuredan stil života i trajan osjećaj iskorištenosti. Dokumentarac Kristine Lindström i Kristiana Petrija priklanja se poetskom, fragmentiranom stilu prezentacije svog subjekta, svojevrsnom protagonistovom ruminacijskom sjećanju, obogaćenom arhivskim snimkama (među inima, vrijedne behind-the-scene snimke audicije za Smrt u Veneciji) i dokumentacijom (primjerice, iz obiteljskog albuma), manje talking-headsima (kultna ilustratorica mange Riyoko Ikeda, kći Robine, Björnova dadilja sa snimanja, glazbeni producent Masatoshi Sakai …).

  Ipak, ostavlja ne samo dojam nedorečenosti, zadržavši nedokučivog Andrésena i dalje misterijom – u prvom su redu nejasni njegovi motivi za sudjelovanjem u snimanju ovog dokumentarca (možda je toliko potonuo da mora prodati i posljednji komadić dostojanstva da bi preživio!); nikad do kraja ne osvijetlivši niti ogolivši mnoge načete teme – radije ih samo insinuiravši, ovlaš okrznuvši i ostavivši gledatelje u nagađanju, nego i voajeristički intruzivno zadire u otužnu svakodnevicu nesretne individue, katkad s dozom neuvjerljivosti uprizorujući sporadične životne situacije.

  Odnosno, iako prstom nesporno upire u celebrity-kulturu ali i takvom fenomenu podržavajuće društvo u cjelini, film ne nalazi adekvatnog načina izravnije se suočiti s problemom zlostavljanja nemoćnih malodobnih žrtvi; radije ostaje gotovo moralitetna lamentacija o prolaznosti i dragocjenosti života, pervazivnoj istrajnosti ožiljaka tuge, ali i ditiramb božanskoj ljupkosti – harmonia divina u istinski posebnoj osobi Björna Andrésena, gotovo nestvarnoj mješavini ranjene melankolije i vrhunaravne ljepote za koju, kao u nekakvoj nadrealnoj fatumskoj nadoknadi, podnosi i trpi bremenitu bol dok „…čezne kako čeznu viši stvorovi“.
  
  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 25. svibnja 2022.

Piše:

Katarina
Marić