Atmosferičan prikaz elitnoga noćnoga života Tokija i njegovih kriminalnih elemenata
Tokyo Vice, 1. sezona, autor J. T. Rogers, SAD, 2022.
-
Američki autor Jake Adelstein u memoarima Tokyo Vice: An American Reporter on the Police Beat in Japan (2009) nastojao je opisati svoje životno i poslovno iskustvo u Japanu devedesetih godina prošloga stoljeća, gdje se fakultetski školovao u Tokyju te se potom zaposlio u najvećim japanskim dnevnim novinama Yomiuri Shinbun. Njegova je velika životna ambicija bila otvoriti si karijerni put kao uspješni istraživački novinar koji će se specijalizirati za japansko podzemlje, odnosno mafijaški svijet Yakuza. Pritom nije računao da se japanska novinarska i korporativna kultura ponešto razlikuje od američke te da će kao stranac morati uložiti mnogo više napora, vještina i sposobnosti da se dokaže u izrazito kompetitivnom okruženju nepovjerljivom prema strancima.U televizijskoj adaptaciji koju autorski potpisuje dramatičar i scenarist J. T. Rogers a producira te prvu epizodu režira proslavljeni filmaš Michael Mann (Manhunter, The Last of the Mohicans, Heat), koji je bio jedna od kreativnih snaga iza kultne kriminalističke serije Miami Vice prikazivane osamdesetih godina prošloga stoljeća – među ostalim ostvarenjima zaslužne i za stasavanje razdoblja kvalitetne televizije, uvelike je naglasak stavljen na sraz različitih kultura i svjetonazora.
Koncept gangsterskog i kriminalističkog pritom je ostao isti, dok glavni lik predstavlja neshvaćenoga stranca prema kojem japanska korporativna kultura pokazuje nerazumijevanje. Da bi serija mogla biti prijemčiva i poticajna američkoj publici, naracija na određeni način mora rezultirati uspjehom američkoga protagonista koji je u skladu s idejom širenja američkih zona utjecaja. Navedeno je ovdje implicitno utkano u priču o Amerikancu koji Japance treba naučiti što je dobro istraživačko novinarstvo, jer sudeći prema Rogersu i ekipi, ono kao takvo nije postojalo. Naglasak je tako stavljen na individualizam te borbu za opstankom kao ishodišnim vrijednostima američkoga identiteta, koje Adelstein ipak donekle uspijeva nametnuti dalekoazijskom okruženju, pa će čak i pojedine osobe iz svog radnog okruženja početi mijenjati.
Jake je prikazan kao ljepuškast i zgodan sveamerički mladić, koji je otišao na drugi kraj svijeta kako bi pobjegao od obiteljskih problema – suicidalne sestre, hladnoga oca, zahtjevne majke. Tumači ga ponešto nesretno odabrani Ansel Elgort, koji se silno trudi ostaviti dojam angažiranog i neustrašivog novinara, no gledatelj nikako da iz glave izbije The Fault in Our Stars (2014). Njegova vječna i na trenutke gotovo iritantna nasmijanost kao da zrcali taj američki nepresušni optimizam, kojim se niti malo suptilno ne nastoji prikriti aluzija na činjenicu da Japanci – kao uostalom i sve u Japanu, djeluje tako strogo, ozbiljno i formalistički. Upravo kao Jakeovo odijelo i kravata koje kao novinar ozbiljnih i uglednih dnevnih novina mora nositi tijekom svih radnih zadataka. On je samo jedan od mnogih i sličnih zaposlenika tiskovine, ali kao i svakom ambicioznom Amerikancu, navedeno mu ne odgovara. Nažalost je Elgortova glumačka kreacija propustila uvjerljivije dočarati psihološku dubinu lika.
Jednim dijelom zaplet o infiltraciji u japansko društvo i njegovo brutalno podzemlje predstavlja klasičnu priču o obrazovanju i odrastanju, koje je neformalne naravi. Na tom putu susreće različite likove koji predstavljaju svojevrsne učitelje, katkad pomagače a katkad i odmagače. Hiroto Katagiri (Ken Watanabe) predstavlja dobroga policajca, nadasve staloženoga i promišljenoga, koji razvija s američkim mladićem gotovo očinski odnos. Detektiv Jin Miyamoto (Hideaki Ito) njegova je policijska suprotnost: škrt i koristoljubiv te sugerira korupciju. Eimi Maruyama (Rinko Kikuchi) je urednica koja nastoji novinara usmjeriti na pravi put, isprva korporativnih očekivanja a potom slobodnijega pristupa istraživanju. Naravno, tu je i neizostavan predmet ljubavnoga interesa – Samantha Porter (Rachel Keller), koja radi kao hostesa u elitnom noćnom klubu. Svi su oni pak međusobno povezani putem ispremreženih niti kriminalnoga podzemlja. Serija nastoji pritom igrati na kartu mimetizma te gotovo panoramski zahvatiti u japansko društvo, njegove običaje i procese, gdje se putem kriminalnoga kružoka u suodnos dovode različite profesije te društveni razredi.
Adelstein temeljno predstavlja nestrpljivu osobnost koja bi do uspjeha željela doći momentalno pa se kroz priču treba naučiti biti strpljiv, što je funkcija lika Katagirija. Tek kada se nauči uzusima ponašanja u drugoj kulturi, otvorit će mu se mogućnost da je kolonizira te da joj nametne svoje težnje. Navedena je potka provučena kroz prepoznatljive kriminalističke topose koje serija baštini iz žanrovske tradicije, no ne uspijeva im udahnuti novi život, pa katkada odaje dojam formulaičnosti. Scenaristički i dramaturški gledano, za osam epizoda uvedeno je odveć likova, interesnih i sukobljenih strana, pa se priča ne uspijeva koncizno razviti. Rogers nastoji svakome protagonistu dati pozadinu, no katkada to rezultira dramaturškim rukavcima koji previše ne doprinose razvoju lika ili zapleta, nego ga retardiraju, što sporadično dovodi do neujednačenoga ritma pripovijedanja. Primjerice, Samanthina prošlost te pojava trivijalnog lika ucjenjivača ne vodi nikuda.
Tokyo Vice mnogo je zanimljivije djelo u vizualnom pogledu nego što je dramaturški razrađeno i sređeno. Seriju karakterizira dostatna doza sivila te atmosferično uspijeva uhvatiti dojam života kako nižih klasa, tako i elitnoga noćnoga života Tokyja te njegovih kriminalnih elemenata koji se bore za prevlast.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. svibnja 2022.
