Dobrodošlo svjedočenje o nekom drukčijem svijetu

Tvornice radnicima, red. Srđan Kovačević, Hrvatska, 2021.

• 
  
  Znate li što znači samoupravljanje? I što je to radnik? Konačno, ta dva entiteta spojena u sintagmu radničko samoupravljanje? Sve to zajedno zvuči kao arheološki iskopano iz nekog pradavnog ur-jezika, prastara idioma neke egzotične zemlje i njezine vjekovima udaljene prošlosti!

  I doista, film Tvornice radnicima (2021) Srđana Kovačevića priča, nama današnjima, o nekoj nestvarnoj, bajkovitoj Nedođiji i nečemu posve nepoznatom. Naravno, ne baš svima nama današnjima… Jer, postoji i sjećanje, a ne tek digitalna RadnaMemorija. Na koncu, postoje i Ljudi koji svjedoče o „ljudskom, odviše ljudskom“ ponosu i borbi za preživljavanje, životu osiguranu svojim RADOM. (O tom dignitetu svojevrsno su himnički zborili Pankrti.). 

  ITAS Prvomajska (d.o.o.), iz pitoresknoga gradića u Hrvatskom Zagorju, kratica je za Ivanečku Tvornicu Alatnih Strojeva. Od 1960. u toj su tvornici izrađivani različiti alati i strojevi koji se upotrebljavaju u industriji i radnim pogonima diljem svijeta. Nastala u bivšoj Jugoslaviji, bila je uređena po modelu tzv. radničkog samoupravljanja. Konačno, o čemu se tu radi? Radnici samostalno odlučuju o politici upravljanja poduzećem. Kako je to moguće? Pa ponajprije, radi se o radno-socijalnom eksperimentu koji je u osnovi (bio) dijelom borbene prošlosti radničke klase. To da radnici upravljaju bio je i slogan – ponajčešće, nažalost, tek deklarativni – u samoupravnom socijalizmu. Jer, to je ideja socijalističke Jugoslavije... Radnička klasa ne samo što radi i proizvodi nego i upravlja cijelim procesom proizvodnje. Proizvodna sredstva + prozvodni odnosi = proizvodnja! Ova trivijalna i jednostavna jednadžba trebala je odrediti teoriju i praksu samoupravnog socijalizma. Mi stariji imali smo u školi predmet takova naziva – TIPSS…
  
  

  E sad, kako stvari stoje s ITAS-om danas? Teško i neizvjesno. Barem nas tako izvješćuje i film Tvornice radnicima. Njegova naracija prati skoro pa 5 godina turbulencija u tom posljednjem bastionu radničkog samoupravljanja na ovim prostorima (2016-2021). Film započinje slikom Josipa Broza, a na zidu se tvorničke hale iscrtava slogan „Tvornice radnicima“. In medias res odmah ulazimo u krizu. Nastupi izvršnog direktora, ali i posebično sindikalnog povjerenika pred okupljenim radnicima, govore o još jednoj krizi u nizu s kojima se tvrtka suočava. Ovaj potonji, sindikalac Dragutin Varga, bit će i glavni protagonist filma. Njegovi razgovori s kolegama u pogonu, istupi pred radnicima, ali i solilokviji što ih izgovara pred snimateljem i redateljem filma, čine dijegetičku osnovu uratka naslova Tvornice radnicima. 

  No, kako dalje autor razvija svoju pripovijest? Uspijeva li u cjelini svog artefakta zadržati razinu angažiranog i agitatorskog tonusa najavljenog na početku? Ponajprije, tema koju je Kovačević odabrao prevažna je s povijesnog gledišta. Njezino je umjetničko uobličenje stoga velikim izazovom za svjesnog autora. Pojedini su od najvažnijih redatelja cijeli svoj opus uobličili posvetom radničkoj klasi, paralelno stvarajući igrane ali i dokumentarne filmove o njoj. Neprijeporno, to je Kenneth Loach. Njegovi su filmovi najjači iskazi klasne svijesti, solidarnosti i osjećaja za pravednost što ih neki kino izričaj uopće može artikulirati. Loachev dokumentarac Treperavi plamen (The Flickering Flame, 1997), primjerice, zabilješka je jednog povijesno tragičkog sukoba kapitalističke korporacije i liverpulskog lučkog radništva. Iskazi pojedinih radnika nose svu tu tragiku. No, Ken Loach kao veliki autor to uspijeva uobličiti u cjelinu dinamičke strukture. Razmjer između dramatskih i elegičkih tonova nosi i idejnu potku cijelog filma.
  
  

  Uspijeva li Srđan Kovačević u svojoj namjeri kroz film Tvornice radnicima? Možda… Neki od segmenata njegove autorske cjeline imaju snagu neposrednosti svjedočenja radničkom nezadovoljstvu. Dijelovi u kojima Vargine kolege raspravljaju o njegovoj ulozi u dovođenju raznih direktora u upravljačku strukturu, zabilješke su o stvarnoj nesigurnosti pojedinih ljudskih sudbina u njihovoj samoupravnoj egzistenciji. Autor precizno detektira klasnu neosviještenost glede njihovih dioničko-vlasničkih udjela u ITAS-u.

  Jer, zapravo jedino što većinu radnika zanima jest –  plaća. Kako da se osobni dohodak ne dobiva u dijelovima? Kako da bude redovit? Hoće li jednom biti sigurni da će cijela plaća sjesti na račun? Radnici u okružju sveproždirućeg kapitalističkog Moloha, malo misle o nekoj boljoj budućnosti same firme. Tek neki stariji od njih, poput sindikalaca primjerice, dugoročnije gledaju na ITAS. Dragutin Varga čak je i štrajkao glađu kako bi se riješili problemi s radnicima.

  Izvedbeno, Kovačević sugestivno bilježi i dramatske trenutke razilaska s bivšim direktorom – ne znam je li ne-rukovanje sa sekretaricom inscenirano ili ne – ali i emotivni rastanak s mlađim poslovođom. Ipak, u cjelini Tvornice radnicima kao artefakt nema dinamičku strukturu koja bi cijelim trajanjem usredotočenije okupirala kako pozornost, tako i imaginaciju gledatelja. Ritam filma je spor, a kretnje kamere su u predvidljive i bez autorske intervencije.

  Da ne bude nesporazuma, Tvornice radnicima u velikoj mjeri ispunjavaju cilj. Kovačević je s empatijom pristupio svojim protagonistima. Bez dvoumice, u sredini kakva je hrvatska verzija neoliberalne ekonomije te svih njezinih korporativnih papazjanija, zapis o radničkom samoupravljanju dragocjen je. Film o tvrtci koja od 1. siječnja 2007. nosi naziv ITAS Prvomajska, dobrodošlo je svjedočenje o nekom drukčijem svijetu, za koji mislimo da je dio (bolje?) prošlosti. Tvornice radnicima potvrđen je ponajprije u Sheffieldu (dakle, u Loachovoj zemlji!) – na prestižnom festivalu dokumentarnog filma 2021. Zatim je uspjehe lani ostvario i na opatijskoj Liburniji, Motovunu i Sarajevu, a ove je godine dobio Alpe-Adria nagradu u Trstu.

  Film završava u sumornom tonu. Otvoreni kraj ne nudi nadu, tek neizvjesnost. Ali gostujući 1. svibnja na državnoj televiziji u Stankovićevoj emisiji, Varga je izvijestio: „20 godina nakon kriminalne privatizacije, ITAS ima kupca, ali ne prodajemo tvornicu“. Doista, life is stranger than fiction. Sretno, ITASovci!

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 7. svibnja 2022.

Piše:

Marijan
Krivak