Zanimljiv debitantski uradak koji propituju položaj žene u indonezijskom društvu
Fotokopirnica (Photocopier / Penyalin Cahaya), red. Wregas Bhanutej, Indonezija, 2022.
-
Film Fotokopirnica debitantski je dugometražni film indonezijskog redatelja i scenarista Wregasa Bhanuteja koji je u Indoneziji poznat po kratkometražnim ostvarenjima Senyawa, Prenjak, Warmest Regards from a Dog, No one Is Crazy in This Town i drugima. Za kratkometražni film Prenjak iz 2016. dobio je i nagradu na Filmskom festivalu u Cannesu, čime je postao jedini indonezijski filmaš koji je primio tu prestižnu nagradu. Njegov film Fotokopirnica imao je premijeru krajem prošle godine, u listopadu, na 26. Međunarodnom filmskom festivalu u Busanu u kategoriji novih filmova, a na Indonezijskom filmskom festivalu osvojio je dvanaest od rekordnih sedamnaest nagrada Citra za koliko je bio nominiran, uključujući nagradu za najbolji film, najboljeg redatelja i najbolji originalni scenarij.Film donosi priču o studentici Sur (Shenina Syawalite Cinnamon) koja, nakon što se odluči otići na zabavu odnosno proslavu povodom uspjeha glumačke družine čiji je novi član, izgubi školarinu zbog fotografija u alkoholiziranom stanju koje su objavljene na društvenim mrežama. S obzirom na to da je Sur uzorna studentica informatike/računalstva i da živi u većinski patrijarhalnoj indonezijskoj sredini (predominantno islamske vjeroispovijesti) koja osuđuje svaki kontakt s alkoholom, Sur ne vjeruje kako je sama objavila fotografije, no još više od svega nije joj jasno kako se od samo nekoliko čaša alkohola onesvijestila i zašto se baš ničega ne sjeća. Isprva odlučna u naumu da dokaže kako su joj nešto ubacili u piće te kako je izgubila svijest zbog nečeg opojnog, Sur dolazi na trag nečeg puno većeg, što zadire u hermetičnu i malu siromašnu sredinu kojom, kao i inače, vladaju i moć imaju oni koji imaju i novac.
Fotokopirnicu žanrovski možemo odrediti kao krimi-dramu s elementima misterije koja postupno razotkriva pravu istinu jednog sveučilišta, jedne glumačke družine, a napose zajednice koja počiva na tradicionalnim shvaćanjima žene i ženske figure koja svojim ponašanjem, odijevanjem, odnosom prema obavezama i obitelji potvrđuje svoju društvenu ulogu u indonezijskoj zajednici. U takvoj, mahom patrijarhalnoj sredini, otac je glava obitelji, žena mora biti poslušna, a djeca – ovdje kćer, moraju pronositi ugled obitelj i njezino dostojanstvo. Ženska osoba tako, primjerice kći, mora biti podređena, poslušna, pokorna i ponizna spram svojega oca i ostalih, posebice onih imućnijih koji uživaju društveni status i ugled i koji pokojim izdašnim donacijama dodatno osiguravaju svoj (dobročiniteljski) ugled.
U Surinoj obitelji otac je patrijarhalnih i vrlo strogih uvjerenja, kojeg i najmanja sitnica može natjerati da vlastitu kći izbaci iz kuće, dok je majka poslušna no ipak svjesna svoje majčinske uloge koja (joj) je ipak važnija od društveno-religijski nametnutih pravila. Iako se ne suprotstavlja svojem mužu, majka ipak vjeruje svojoj kćeri, što ćemo vidjeti u istaknutoj, kratkoj, ali emotivno nabijenoj sceni majke i kćeri na motociklu, koja je mogla biti i dulja.
Koliko nepravda boli, kakav je odnos oca i kćeri te koji je doseg patrijarhalnih vjerskih uvjerenja vidimo pak u centralnoj sceni predaje dokaza kojoj prisustvuje Sur, zatim dolazi njezina obitelj te Rama s odvjetnikom. U toj se sceni, postavljenoj u opoziciji siromašno/radničko–imućno, u suštini prepoznaje kritika indonezijske žene i njezine uloge, shvaćanja te njezinoga prava glasa koji je uvijek manji od muškarčeva, no i koji se (uvijek) mjeri pozicijom na društvenoj ljestvici. Stoga je ovo, mogli bismo reći, i društveno-kapitalistička kritika kroz prizmu žene i njezine uloge, a u osnovici svega jest figura žene, njezina uloga, njezina seksualnost i problematika sveprisutnog zlostavljanja koja nerijetko dolazi u različitim oblicima.
Scena mini-zabave u fotokopirnici, uz reflektirajuća svjetla disko-kugle, alkohol i elektronsku glazbu transcendentalni je trenutak, simboličan, koji povlači liniju patrijarhalnost–sloboda, a kritika je društveno nametnutih obrazaca ponašanja mladoj indonezijskoj ženi. U Suri prepoznajemo figuru ambiciozne, vrijedne, pametne, detaljne mlade žene moralnih i etički ispravnih vrijednosti koja stoji kao oponent tradicionalnosti, patrijarhalnosti i vjerskoj indoktrinaciji. Također je zanimljiva scena zastrašivanja/oprašivanja koja je, iako gotovo pa nadrealna i pomalo začudna, svojom funkcijom dogradila idejno značenje filma.
Naglasak na snazi indonezijske žene, kao i na nižim slojevima društva koji nerijetko imaju loš tretman unutar sustava, (raz)otkriva se u dijalogu Suri i druge mlade djevojke u kojoj ona kaže kako njezin tattoo kaže kako i u tmurnim vremenima nastavlja (raditi). Suri tako mora sama otkriti detalje te zabave zbog koje joj je u životu sve krenulo nizbrdo, a u svojoj istrazi preuzima ulogu detektivke koja se bori za prava žena te za pravdu i istinu – u eri #MeToo pokreta. Film je simbolična naziva Fotokopirnica jer otkriva fotokopirnicu kao mjesto u kojem se rađaju ideje, provodi se, mogli bismo reći, istraga, novo je mjesto življenja protagonistice, a sam fotokopirni aparat u rukama osobe koja dobro razumije tehnologiju postaje oruđe i oružje, alat i sredstvo borbe, ali i stroj koji reproducira dokazni materijal.
Fotografija koja dominira većinski je tamnija, zaglušujuća, radnje koja se odvija noću; fotografija je to dominantnih interijera fotokopirnice, dok je u manjoj mjeri zastupljena ona koja se odvija danju, u okolici sveučilišta ili drugdje, što je intencijski osmišljeno ne bi li se stavio naglasak na noć, zabavu i ključan događaj oko kojeg se sve vrti, a čije je rješavanje jedini zadatak i misija studentice Suri s ciljem dokazivanja svoje nevinosti, mogućeg vraćanja/dobivanja svoje školarine, no prije svega vraćanja svog okaljanog ugleda koji je nakon samo jedne zabave i fotografija koje ni po čemu nisu neumjesne, osim po tome što vidimo osobu u alkoholiziranom stanju, uništen.
Iako je generalno film solidan, mogli bismo reći i vrlo dobar, neke su scene nepotrebne te su razvukle inače jasnu narativnu liniju, dok su neki likovi, primjerice Rama, nedovoljno razvijeni i motivirani. Film u zametcima nosi pokoju artističku crtu i generalno gledajući je dramaturški uvjerljiv, no skraćivanjem filma i izbacivanjem nekih scena, one druge, prijeko potrebne scene mogle su biti dodatno razrađene i dramaturški više nabijene.
Ipak, indonezijski film Fotokopirnica, drama s krimi i elementima misterije, stoji kao dobro ostvarenje i kao zanimljiv (dugometražni) debitantski uradak redatelja kojim je pokušao dati društvenu kritiku, propitivati sustav, tradicionalnost, vjeru, ulogu i poziciju indonezijske (pa i azijske općenito) žene koja još uvijek nije ravnopravna s muškarcima, zaokruživši sve s tematikom seksualnog zlostavljanja, čime je svakako osigurao aktualnost teme koja će u konačnici, moguće je, prikriti neke nedostatke.
© Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 20. veljače 2022.
