Oporo seciranje hrvatske društvene stvarnosti bez mitologizacije prošlosti

Područje bez signala, red. Dalibor Matanić, Hrvatska, Slovenija, Srbija, Finska, 2021.

• 
  
  Fiktivni gradić Nuštin, u kojem se odvija radnja televizijske serije Područje bez signala, koju autorski potpisuju Dalibor Matanić i Ankica Jurić Tilić a redateljski Dalibor Matanić, gotovo može funkcionirati ne samo kao predstavnik bilo koje provincijske gradske sredine u Hrvatskoj, nego možda i cjelokupne Hrvatske, njezina mentaliteta, društvene, političke i ekonomske zapuštenosti te sveopće apatije koja među ljudima vlada. Posrijedi je adaptacija istoimenog romana Vuka Perišića, koji prikazuje dolazak dvojice likova iz metropole u uspavano i ekonomski posrnulo provincijsko mjesto kako bi pokrenuli proizvodnju u nekoć uspješnoj i nadaleko poznatoj tvornici propaloj tijekom tranzicijskih procesa i malverzacija, kakvih je devedesetih godina prošloga stoljeća bilo nebrojeno.

  Već je u uspješnoj prethodnoj seriji Novine Matanić dobro secirao hrvatski posttranzicijski društveni, politički i ekonomski kontekst, ispreplevši radnju oko fiktivnih dnevnih novina u većem hrvatskome gradu, gdje vlasnici tiskovine i redakcija moraju balansirati između različitih interesnih skupina. Spomenuto je djelo s velikom dozom realizma i sivila intrigantno propitivalo spregu visoke i nešto niže, lokalne politike, kriminala, nepotizma i različitih interesnih grupacija koje su često klanovski umrežene.
  
  

  Područje bez signala ide korak dalje te je u usporedbi s prethodnom serijom uspjelije, ali i odrješitije ostvarenje. Dok su Novine povremeno patile od neujednačenoga ritma pripovijedanja te su epizode imale praznoga hoda, razmatrano djelo mnogo je konciznije i komprimiranije, narativno izbalansiranije, čemu je pridonio i odabir formata miniserije, koja je građena od šest pedesetominutnih nastavaka. Pritom je redatelj odlučio svaku od epizoda posveti jednom liku, počevši s Olegom (Rene Bitorajac), a nastavivši s Nikolom (Krešimir Mikić), Šeilom (Jovana Stojiljković), Jandom (Izudin Bajović), Branošom (Goran Bogdan) te završivši s Lipšom (Tihana Lazović). Pritom naglasak nije toliko stavljen na vidokrug pojedinoga protagonista ili protagonistice koliko se gledatelj nastoji iz izvanjske perspektive detaljnije upoznati s njegovim ili njezinim životom – pozadinom te problemima i nedoumicama s kojima se susreće u sadašnjem trenutku.

  Na tragu filmskoga mimetizma, likovi su predstavljani kao individue sa svojim posebnostima te upečatljivim detaljima, svjetonazorom i osobitim poimanjem svijeta oko sebe. Istodobno funkcioniraju kao tipovi, pa je stoga od mnoštva likova odabrano njih šest. Svaki pobliže ocrtava jedan poguban aspekt posttranzicije – u rasponu od truloga kapitalizma preko odlaska mladih ljudi u inozemstvo do nezaposlenosti i besperspektivnosti u zemlji u kojoj je sva industrija planski uništena tijekom tranzicije devedesetih godina kako bi se pojedinci mogli beskrupulozno obogatiti.

  Iako svaka epizoda nudi pobliži uvid u egzistencijalnu situaciju pojedinoga protagonista, vizure su vješto isprepletene s fabularnim razvojem cjeline jer je lik uveden u kolektiv te počinje djelovati za njegovu dobrobit bez obzira koliko su u početku možda njegove intencije bile drugačije. Stoga pojedine epizode, osim podrobnijega razmatranja životnih okolnosti određenoga lika, redovito donose i segmente narativnih informacija koje su nužne da bi se radnja dalje razvijala, a napose su vezane uz pitanje hoće li naum ili čak eksperiment Olega i Nikole uspjeti zaživjeti i koliko će im u tome odmoći lokalne i/ili globalne prilike.
  
  Priča se otvara motivom korupcije: Oleg dolazi u ured gradonačelnika Gige (Goran Marković) koji mu sugerira da ga može ali i ne mora nagraditi za njegovu pomoć, implicitno sugerirajući da se zna što je red kada je u pitanju političareva usluga. Motiv korupcije nadalje je izravno povezan s lokalnim moćnicima, odnosno šerifima poput Ragana (Slavko Štimac), koji se obogatio sumnjivim putevima tijekom devedesetih godina. Provincijska je Hrvatska takvih moćnika koji su u sprezi s politikom prepuna, da bi ih se moglo izvoziti i u susjedne države, samo kada one ne bi patile od istoga problema prenapučenosti. Raganove silničke i ucjenjivačke metode također ocrtavaju specifičan oblik mentaliteta, osobit za balkanske prostore, te ulazi u ovdašnji folklor.

  Slavko Štimac uvjerljivo utjelovljuje neuglednog siledžiju koji je znao iskoristiti pravi trenutak za vlastiti probitak, no scenaristički možda nije najuspjelije izveden karakter. Ostao je ponešto nedorečen i odveć je zbrzano uklonjen iz priče. Na početku su on i Oleg, koji utjelovljuje truli kapitalizam, lice i naličje iste priče – jedne provincijalne, a druge urbane i metropolske. Obje u konačnici počivaju na beskrupuloznoj eksploataciji onih koji su na dnu društvene ljestvice, što se primjerice ilustrira podzapletom o prodaji prirodnih resursa planinskoga područja oko Nuština Amerikancima.

  
  
  Tvornica je simbol nekadašnjeg industrijskoga prosperiteta, koja je uništena u procesu tranzicije, a s njom je nestala ne samo ekonomija toga kraja nego i nebrojeni životi čija je svakodnevna egzistencija ovisila o pogonu. S prestankom proizvodnje, fiktivni je gradić utonuo u mrtvilo, besperspektivnost, indiferentnost, odnosno polagan i bolan rasap, kakvih se primjera danas može pronaći u gotovo svakom dijelu Hrvatske. Mogućnost ponovnog osposobljavanja tvornice stanovnicima daje nadu te budi vjeru u mogućnost kolektivnoga djelovanja u ime budućnosti. Nekadašnji zaposlenici, kao i besposlena lokalna mladež, gotovo bez promišljanja ulaze u utopijski projekt za koji je gledatelj od početka svjestan da je osuđen na propast. No on im daje nadu u budućnost kroz mogućnost da makar nakratko ožive bolju prošlost kada je vladala veća solidarnost među ljudima, a koji će u konačnici ironično postati umjetničko djelo namijenjeno snobovskim kapitalističkim kolekcionarima.

  Serija neosporno baštini mnoge osobine primjetne u globalnoj televizijskoj produkciji u domeni „kvalitetne televizije”. Dramaturški je promišljeno postavljena, nosivi likovi su scenaristički iznijansirano postavljeni (scenarij potpisuju Hana Jušić, Jelena Paljan i Milan F. Živković), a posebice treba pohvaliti dobro ocrtane karaktere protagonistica, koje smjelo pariraju maskulinom kontekstu tvornice. Produkcija je na visokoj razini, kao i glumačke izvedbe, a cjelina je vizualno bogata. Napose je odlično postignuta atmosfera oronuloga gradića zahvaćenog u začarani krug besperspektivnosti, što je humorno odmah naznačeno iznajmljivanjem uređenoga stana u oronuloj stambenoj zgradi u mjestu u koje turist inače jedino može zalutati ako krivo skrene na nekom od križanja. Dezintegracija podjednako obilježava likove kao i njihovo okruženje, što fotografija Marka Brdara (Zvizdan) sugestivno hvata, napose kroz evociranje hladnog i tmurnog okruženja, uz uspjelu glazbenu podlogu, koja potencira psihološki naboj iščekivanja nečega lošega što bi se moglo dogoditi.
  
  
  
  Područje bez signala oporo, no s dobrom i potrebnom dozom humora secira stranputice hrvatske društvene stvarnosti, bez mitologizacije prošlosti.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. travnja 2022.

Piše:

Dejan
Durić