Karikaturalan prikaz sraza privatnoga i javnoga života slavnog para

Pam & Tommy, red. Craig Gillespie, Lake Bell, Gwyneth Horder-Payton, Hannah Fidell, SAD, 2022.

• 
  
  Danas više nikoga ne iznenađuje kada porno-snimka neke od (polu)poznatih ili (polu)slavnih persona završi u javnosti jer je navedeno postalo toliko učestalo da ponajviše svjedoči o našoj kulturi lišenoj privatnosti i empatije, ali i žudnje za senzacijama i žutilom, prikrivanjem i kompenziranjem osobnih nezadovoljstava i neispunjenosti gledanjem u tuđe živote, koji nam se pak zauzvrat slobodno nude. Današnji reality showovi ne razlikuju se bitno od ranije spomenutih amaterskih i privatnih porno-snimki (osim što ne prikazuju seksualno eksplicitan materijal, no koncept im je u suštini vrlo sličan), samo što u slučaju potonjih postoji pristanak za objavu i dijeljenje. Živimo u dobu kada su internet i društvene mreže temeljito promijenili ne samo naše privatne i javne živote, načine komunikacije, svakodnevnoga života, dokolice, nego i općenito ljudsku svijest. Iz današnje perspektive teško nam je zamisliti da ne tako davno toga nije bilo te da smo sasvim dobro funkcionirali bez svih pametnih igrački koje sada posjedujemo te imamo na raspolaganju i bez kojih gotovo da ne možemo otići na spavanje.

  Tim prijelomnim, međašnim trenutkom u našoj kulturi vezanim uz uspon interneta, koji se odigravao sredinom devedesetih godina dvadesetoga stoljeća, a koje su uvelike bile obilježene agresivnim paparazzi-istupima, bavi se serija Pam & Tommy autora Robera Siegela (The Founder, The Wrestler), ali iz osobite perspektive: javnoga i privatnoga života Pamele Anderson i Tommyja Leeja. Događaj – krađa i u konačnici internetska objava njihove privatne snimke koja sadrži eksplicitne prizore seksualnoga odnosa, dao je naslutiti razmjere promjena i opasnosti koje internet nosi sa sobom. Ujedno je sugerirao i načine kako će posljedično u vrlo skoroj budućnosti promijeniti oblike konzumacije i recepcije informacija te popularnokulturnih sadržaja, te dovesti do razvoja novih principa poslovanja.
  
  

  Anderson je u to doba bila televizijska zvijezda, a taj status ponajviše duguje nastupu u stupidnoj no iznimno gledanoj akcijskoj seriji Baywatch, koja se odigravala među spasiocima na kalifornijskim plažama, koji eto uvijek imaju taj neviđeni peh da upadnu u neki kriminalistički zaplet koji moraju pomoći razriješiti. Prije toga je karijeru započela kao Playboyjeva zečica, što joj je uz trčanje u kupaćem kostimu u Baywatchu priskrbilo status seks-simbola. Posrijedi je vrlo složena priča, zapravo vrlo podesna za propitivanje seksizma u našoj kulturi te tretiranja ženskoga tijela na više razina: od proizvođača popularnokulturnih sadržaja, preko medija do potrošača tih istih sadržaja. Tommy Lee je u to vrijeme bio, odnosno danas još uvijek jest, bubnjar američkoga heavy-metal sastava Motley Crue, koji je vrhunce slave doživljavao osamdesetih godina prošloga stoljeća. Do sredine devedesetih postaje irelevantan, posebice kada su američku glazbenu scenu u tom desetljeću preuzeli grunge i indie rock, a natapirane frizure i kičasta odjeća postali su stvar prošlosti, što se posljedično odrazilo na broju prodanih primjeraka albuma.

  Njihov turbulentan trogodišnji brak prikazan je u seriji tako što gotovo predvidljivo prati arhetipski obrazac. Ona je prosječna djevojka iz monotone kanadske provincije, koja se htjela maknuti iz besperspektivna okruženja te uspjeti u velikom svijetu, pa je iskoristila prvu dobru priliku čim joj se ukazala. Posrijedi je priča o ostvarenju američkoga sna, koja djeluje gotovo kao ozbiljenje bajkovitih narativa. Usprkos drugačijim ambicijama i vjerojatno ne vlastitim željama, Anderson počinje predstavljati svijet spektakla i imidža, a pritom nastoji ostvariti ozbiljnu glumačku karijeru u igranofilmskim vodama, što je naprasno doživjelo kraj premijerom užasno lošeg i financijski propaloga filma Bard Wire (1996) Davida Hogana. Lee predstavlja kulturu na zalazu, ispraznu i mačističku opasnost koja vreba na putu, koje se treba kloniti u što širem luku, no nevina žrtva se ne uspijeva othrvati. Njihov fatalan susret rezultira ljubavlju većom od života, ali i plodnim tlom za tabloidno novinarstvo koje je uvelike profitiralo manje od uspona a mnogo više od padova u njihovu odnosu.
  
  

  Pam & Tommy okuplja zaista hipstersku ekipu iza kamere, što se vidi po producentskoj skupini: Megan Ellsion, koja se putem producentske kompanije Annapurna Pictures nametnula kao jedna od ključnih figura američkoga nezavisnoga filma (Her, Zero Dark Thirty, Vice); glumac, producent i scenarist Seth Rogen (The Green Hornet, The Watch, Donnie Darko); redatelj Craig Gillespie (I, Tonya) te glumac i producent Dave Franco (Now You See Me, The Disaster Artist). Posrijedi su osobe koje su unatrag dvadesetak godina radile na nekim važnim ostvarenjima te su znale prepoznati potencijal priče u nastojanju da se problematiziraju određeni kulturni prijepori. Seks-skandalu dvoje slavnih ljudi odlučili su pristupiti s humorne strane. Kada Rand Gauthier (Seth Rogen), mali građevinar s neostvarenim velikim životnim snovima te sporadični porno-glumac, a koji je zaslužan za krađu sporne snimke iz sefa u garaži Tommyja Leeja, hodočasti polusvijetom Los Angelsa u nastojanju da nađe nekoga tko će objaviti pornić te mu na taj način omogućiti zaradu, gledatelj kao da se nalazi u vremeplovu.

  Posrijedi je šetnja modom i kulturom devedesetih kroz homogenizirani urbani pejzaž Los Angelesa u rasponu od bezličnih i uniformiranih podstanarskih stanova, jeftinih porno-setova, preko nepreglednih parkirališta do trgovina koje su sve nalik jedna na drugu. Siegel i ekipa pritom Gauthiera izvlače iz zaborava te ga prikazuju u duhovitom modusu kao vječnoga pehista, pridavajući mu simpatične crte beznadnoga gubitnika, koji čak nije uspio ostati upamćen u povijesti popularne kulture kao osoba koja je ukrala porno-uradak Pam i Tommyja. Pritom serija ne sagledava složenije implikacije protagonistova čina, osim u trenutcima kada ga napada bivša supruga Erica (Taylor Schilling). Njegove moralne dvojbe prikazane su u ironičnom ključu: dobra zarada uvijek nekako istisne moralna propitivanja, pa je naglasak na komičnim aspektima priče.

  

  S druge strane, serija nastoji portretirati sraz privatnoga i javnoga života Pamele Anderson i Tommyja Leeja, što čini poprilično nespretno. Lilly James (Mamma Mia 2) zaista se potrudila utjeloviti glumicu – od boje glasa do gesta, no u većini slučajeva prelazi u puku karikaturu. Slična je situacija sa Sebastianom Stanom (Captain America) u ulozi Leeja, koji je dobro prikazao njegovu kaotičnost i isprazni mačizam, no koncepcijski i scenaristički oba su lika svedena na praznoglave figure koje se ili seksaju ili izležavaju u krevetu, bez ikakvoga složenijeg unutarnjega života i želja, uz sporadične groteskne prizore koji bi valjda trebali produbiti njihovu karakterizaciju. Primjerice, u drugoj epizodi Tommy Lee vodi poduži dijalog s vlastitim penisom kako bi se naglasilo kojom glavom više razmišlja. Pritom mu se vlastiti CGI spolni organ obraća, pa se uz svu otvorenost suvremene televizijske produkcije nameće zaključak da se penis može prikazati na televiziji samo ako je ostvaren u CGI izdanju. Privatno su protagonisti zvjezdani par koji se u početku slabo poznaje, no odmah je jasno da jedno drugome predstavljaju srodnu dušu te je njihov tretman u ovom segmentu sličan humornom prikazu Gauthierovih nes(p)retnih pustolovina.

  Takvoj idili kontrapunktiran je njihov javni život, koji je rezultat objave sporne snimke te u ovom segmentu serija nastoji ponuditi relevantan društveni komentar po pitanju privatnosti i statusa žene u našoj kulturi. Podcrtava Pam & Tommy dvostruke standarde koji vladaju za muškarce i žene pa dok njega javnost doživljava kao frajera, nju osuđuje te je smatra jeftinom, što je podcrtano tijekom šeste epizode Pamela in Wonderland, prilikom njezina mučnoga svjedočenja u tužbi protiv Penthousea. Odnos prava na privatnost i mizoginije dobro je postavljen, no dramaturška relacija između Gauthierova narativa kao i priče Andersonove i Leeja nije najspretnije izbalansirana, pa serija katkad ne zna na što bi usmjerila pažnju s obzirom da mora neprestano skakati između različitih aspekata.
  
  

  Vizualno ostvarenje odaje pulp izgled, očito aludirajući na tabloidnu kulturu kojom se bavi, no cjelina je odveć nekoncizna a likovi plošni, s previše izraženom tendencijom da se publici svidi kroz zabavljački aspekt, umjesto da bude provokativna.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. ožujka 2022.

Piše:

Dejan
Durić