Višeslojno i vješto ocrtavanje nijansi međuljudskih odnosa
Drive My Car, red. Ryusuke Hamaguchi, Japan, 2021.
-
Muškarci bez žena (2014) naslov je zbirke pripovjedaka proslavljenog japanskog autora Harukija Murakamija, u kojoj su svi tekstovi povezani problematikom žalovanja: kako naziv sugerira, protagonisti su ostali, iz različitih razloga, bez partnerica te se nastoje nositi ili suočiti s bolnim gubitkom. Zbirku otvara pripovijetka Drive My Car, koja je poslužila redatelju Ryusukeu Hamaguchiju kao predložak za istoimeni film, a on je uz Takamasau Oea također potpisan kao suscenarist.Priča se vrti oko fiktivnog uglednog japanskog kazališnog redatelja i glumca Yusukea Kafukuea, no književno i filmsko djelo različito joj pristupaju. U prvome slučaju radnja se odvija u Tokiju kroz šest mjeseci, gdje protagonist mora unajmiti vozačicu zbog glaukoma te problema s alkoholom. Kako su primorani surađivati, tako njihov odnos postaje sve prisniji pa Misaki Watari postaje slušateljica Kafukuevih životnih tragedija i promašaja. U filmu lik nakon smrti supruge poslovno odlazi u Hirošimu, gdje biva angažiran na kazališnom festivalu da postavi inscenaciju Čehovljeva klasika Ujak Vanja s raznojezičnom glumačkom postavom. Tamo mu ravnateljica dodjeljuje iskusnu no mladu vozačicu jer je to sigurnosni zahtjev organizatora. Za Kafukuea je vožnja automobilom mnogo više od pukoga transporta. Posrijedi je intimna i misaona aktivnost koja mu pomaže da sredi misli, pa nevoljko pristaje na taj ustupak jer nema drugoga izbora. Odnos umjetnika i njegove asistentice jedna je od nekoliko relacija koje se u ostvarenju seciraju, a predstavlja najkompleksniju. Ostale su iskorištene da prodube njegovu emocionalnu i egzistencijalnu dramu.
Posrijedi su dvije osobe koje naoko nemaju ništa zajedničkoga. On je visokoobrazovana, dobrostojeća, intelektualno i umjetnički nastrojena persona prema vani sređenoga života. Ona je niže obrazovana, iz radničkoga konteksta, od malih nogu se mora brinuti o osiguravanju svakodnevne egzistencije. Međutim, pokazat će priča, oboje imaju prijepore iz prošlosti koje trebaju riješiti, odnosno s kojima se trebaju suočiti. Stoga se ostvarenje bavi proradom žalovanja te potisnutim aspektima života protagonista s kojima se odgađaju suočiti jer su možda odveć bolni ili neugodni.
Toko Miura u ulozi Misaki Watari te Hideotoshi Nishijima kao Yusuke Kafukue izvrsno su predočili likove bogatih unutarnjih života koji se prema okolini odnose suzdržano, nastojeći održati privid čvrstoće i kontrole. Međutim, njihova facijalna ekspresivnost uvjerljivo dočarava raskorak između fasade koju grade te potisnutog unutarnjega života, kao i redateljevo vješto korištenje tišine koja upućuje na ono unutarnje, oku nevidljivo te neiskazano. Dok pratite protagoniste i radnju, stječete dojam kao da se pred vama odvijaju dva filma. Jedan je vidljivi te prikazuje površinu: svakodnevne živote likova te njihove međuljudske odnose. Drugi ostaje neprikazan te je vezan uz subjektivnu stvarnost karaktera te njihove emocionalne svjetove. On će se početi ostvarivati tek u posljednjoj četvrtini, kada umjetnik i vozačica probiju klasne i intelektualne barijere te otkriju svoje živote jedno drugome. Njihovo zajedničko putovanje u Miurino rodno selo stoga će za oboje imati redemptivan učinak.
Drive My Car djelo je u kojem je fabularni segment u potpunosti reduciran, što posebice dolazi do izražaja s obzirom na činjenicu da traje puna tri sata. Osim osobne tragedije protagonista, ništa se sudbonosno ne događa. Svi događaji koji bi podizali dramatičnost te razvijali fabularnost ostaju neiskazani: ili su se dogodili u prošlosti ili nisu prikazani. Posrijedi je vrlo sličan postupak kakav je Čehov koristio u svojim dramama, takozvana tehnika neizravne akcije, kada o događajima saznajemo posredno, putem izvještaja ili reakcija likova. Navedeno omogućuje da se pažnja usmjeri na oblikovanje atmosfere, likova te odnosa među njima, čemu doprinosi i stroga linearnost narativne strukture, koja podcrtava da je naglasak na sadašnjosti likova te njihovim (ne)mogućnostima da se uhvate ukoštac s prijeporima iz vlastite prošlosti.
Stoga je Hamaguchijevo ostvarenje film o ljudskim stanjima, a ne djelovanjima, pri čemu vas ne treba prestrašiti vrijeme trajanja. Radnja je suptilno vođena, sa smislom za ritam pripovijedanja, a sama duljina odlično korespondira s problematikom otvaranja subjekata. Gledatelj neprestano biva svjestan vremena i njegova spora protjecanja. Navedeno ne mislim u negativnom smislu jer cjelina nije dosadna i suhoparna, nego svjesnost o trajanju daje svojevrsnu težinu potisnutosti likova pa stječete dojam kao da je gotovo možete opipati.
Cjelina se formalno raspada u dva dijela, a prijelomni trenutak je nenadana smrt supruge. Na prolog otpada prvih četrdeset i pet minuta filma, nakon čega slijedi najavna špica. Spomenuti dio gotovo može stajati sam za sebe. Postavlja osnovne tematsko-motivske sklopove: otuđeni bračni par ponovno povezivanje postiže putem suptilnih seksualnih igara koje uključuju pričanje priča. Spomenuti je psihoseksualni trenutak odlično postavljen te vješto iskorišten u oslikavanju dvojnosti u odnosu para.
Pripovijedanje koje predstavlja okosnicu u prologu potom postaje način prorade gubitka u ostatku djela. Neposredno prije smrti supruga je Kafukueu nasnimila čitanje Čehovljeva Ujaka Vanje, što je ujedno drama koju u Hirošimi postavlja. Dramski klasik ima dvojaku funkciju. Predstavlja uspomenu i poveznicu s izgubljenom ženom koja ostaje prisutna putem glasa i pripovijedanja, što onemogućuje suočavanje s istinom o vlastitom životu. Ujedno funkcionira kao intertekst u odnosu na Hamaguchijev film jer temeljno podcrtava dvojbe, nesigurnosti i proživljavanja glavnoga lika te upućuje na njegove odnose s drugim protagonistima.
Drive My Car višeslojno je ostvarenje koje vještom redateljskom rukom ocrtava složen psihogram protagonista te nijanse međuljudskih odnosa.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. ožujka 2022.
