Poticajno i originalno razlaganje true crimea
Krajobrazni arhitekti (Landscapers), red. Will Sharpe, UK, SAD, 2021.
-
Slučaj s kraja devedesetih godina prošloga stoljeća išao je nekako ovako: sredovječni bračni par osjetio se ugroženim zbog bankovnih i mirovinskih malverzacija pa je brže-bolje pobjegao u Lille, gdje se u konačnici nisu uspjeli snaći, upadajući u daljnje dugove. Kad im je voda došla do grla, tražili su pozajmicu od rodbine, što je dovelo do otkrića da roditelji supruge nisu odselili iz svoga gradića nego su ubijeni i zakopani u vlastitom dvorištu. Par se naivno vratio u Britaniju i predao policiji misleći da će ih uvjeriti u svoju inačicu istine prema kojoj su nevini, a krvni delikt posljedica je samoobrane te nesređenih obiteljskih odnosa iz prošlosti.Četverodijelna miniserija autora i scenarista Eda Sinclaira te redatelja Willa Sharpea poseže za učestalo rabljenim i često zlorabljenim žanrom true crimea, koji je posljednjih godina metastazirao kako u igranofilmskom i fikcionalno-serijalnom formatu, tako i u dokumentarnom. Fascinacija stvarnim zločinima te akterima uključenima u događaje te nastojanje da se oni vjerno rekonstruiraju, napose kroz prizmu sagledavanja njihova učinka i posljedica na suvremenu kulturu, neizostavni su segment kako kinoprodukcije tako i ponude raznih streaming-servisa. Navedeno katkada zna rezultirati stereotipnim djelima, čiji je cilj podgrijavati niske strasti te tračerski mentalitet gledatelja.
Nije teško pretpostaviti da Krajobrazni arhitekti predstavljaju još jedan u beskrajnom nizu izdanaka true crime žanra: stvarni zločin odigrao se 1998. godine u Mansfieldu, a navodno su ga počinili Susan i Christopher Edwards, koje u seriji tumače Olivia Colman i David Thewlis. Iako stvarni akteri slučaja i dalje tvrde da su nevini, supružnici su osuđeni na višedesetljetnu zatvorsku kaznu na temelju činjenica da se elementi njihova svjedočenja razilaze s forenzičkim dokazima i tumačenjima. Pritom je djelo ujedno rađeno prema mjeri glumaca, pa posebice dolaze do izražaja odlične glumačke kreacije. David Thewlis u ulozi odveć zaštitničkoga supruga koji uporno štiti i opravdava Susan samouvjereno glumački vlada, a Olivia Colman uvjerljivo balansira između navodne naivnosti i nevinosti, potisnutosti te naglih i neočekivanih ispada bijesa i frustriranosti.Ako stavimo na stranu BBC-jevu poslovičnu ambicioznost i uspješnost u stvaranju miniserija, koje su postale jedan od njihovih kvalitetnih zaštitnih znakova, pitate se što priča o bezličnom britanskom bračnom paru s društvenih margina može značiti gledatelju osim uživljavanja u misterij zločina? Recimo ukratko da Krajobrazni arhitekti izokreću koncept true crimea koji služi kao polazište za stvaranje žanrovskoga okvira, koji se potom razlaže satiričnim elementima te strategijama humora, kao i bogatom citatnošću i aluzivnošću na popularnu kulturu, napose njezin filmski segment. Pritom stvarnost biva izgurana u drugi plan, a naglasak je stavljen na evociranje razvedenoga svijeta fantazije. Landscapers mijenja motrište: okvirno nastoji ponuditi povijesno-društvenu perspektivu izvana, no Sinclairea i Sharpea mnogo više zanima unutarnji vidokrug protagonista, odnosno kako je svijet doživljen iz njihova rakursa, što čine na osobit način.
Dok gleda seriju, gledatelj dobiva tek osnovne informacije o povijesnim i društvenim okolnostima priče: ovlaš je dotaknuto upoznavanje i brak protagonista te financijske malverzacije. Međutim, osobito je istaknuta njihova fascinacija svijetom filma i filmske umjetnosti, napose memorabilija koje sakupljaju i često preskupo plaćaju, što je u raskoraku s financijskim im mogućnostima. O samom ubojstvu i motivaciji za njegovo počinjenje malo toga saznajemo jer su žrtve povučeno živjele, a navodni ubojice, kako je već rečeno, bili su ustrajni u inačici priče. Ako se tek ovlaš odlučite upoznati s činjenicama vezanima uz konkretan slučaj iz 1998. godine, brzo ćete uvidjeti da cilj serije nije vjerno i podrobno rekonstruirati zločin i okolnosti koje su do njega dovele. Naspram toga, autora i redatelja više zanima misterij karaktera i psihe bračnoga para, utjecaj popularne kulture na čovjekov identitet te njezina funkcija svojevrsnog utočišta pred nedaćama stvarnoga života.
Već prva epizoda ponešto preočito naglašava raskorak stvarnosti i fantazije. Susan je nezaposlena i nema namjeru tražiti posao, a Christopher se bezuspješno nastoji zaposliti u Francuskoj, iako nema potrebne kvalifikacije te se ne može nositi s mlađom i kompetentnijom konkurencijom. Dok bezuspješno obilazi razgovore za posao, Susan harači antikvarijatima, gdje je prepredeni preprodavači poznaju pa joj filmske tričarije prodaju po nevjerojatno visokim cijenama. Derutan im stan izravno dočarava financijsku i egzistencijalnu situaciju, koja je kontrapunktirana Susaninim gotovo fetišističkim odnosom prema kupljenim memorabilijama, koje pohranjuje u posebnu sobu, koja ima gotovo status svetišta. Njezin odlazak na kavu u prosječne francuske kafiće suptilno parodira filmski glamur kojem teži, a motiv Gerarda Depardieua otkriva težnju da se kroz imaginarno poznanstvo sa slavnom osobom stvori iluzija važnosti i ispunjenosti. Djelo podcrtava činjenicu da stil života Edwardsovih ne predstavlja nastojanje da se živi iznad vlastitih financijskih mogućnosti, koliko je posrijedi svojevrstan bijeg u svijet fantazije kao protuteža ružnoj i nadasve bezličnoj svakodnevici.
Sinclair i Sharpe stvaraju razbarušenu narativnu strukturu, koja kreće u narativnoj sadašnjosti, kada mladi odvjetnik Douglas Hylton (Dipo Ola) posjećuje klijenticu Susan u zatvoru. Nakon toga slijede događaji u Francuskoj neposredno prije povratka u Britaniju. Potom naizmjence pratimo policijsku istragu te svjedočenje bračnoga para, a u posljednjoj epizodi njihovo suđenje, što je prošarano aspektima narativne prošlosti, koji nisu dani u realističkom modusu nego su očuđeni korištenjem crno-bijele fotografije, različitim karakteristikama fotografije, metafilmskim postupcima, simboličkom uporabom boja – od kojih primjerice crvena dominira, te općenito napadnim korištenjem kadra komentara. Time se sugerira subjektivna narav pamćenja te činjenica da rekonstruiranje naše životne priče redovito biva usmjeravano situacijama iz naše iskustvene zbilje te popularnim narativima s kojima smo bili u kontaktu. Autori ne nastoje rekonstruirati slučaj te ponuditi viđenje iz kojega jasno možemo zaključiti nešto o nevinosti ili krivnji Edwardsovih, nego kako medijski proizvodi koje su konzumirali utječu na oblikovanje njihovih priča.
Primjerice, posljednja epizoda naizmjence prikazuje događaje u sudnici te scene iz fiktivnoga vesterna u kojem Susan i Christopher predstavljaju bračni par odmetnika koje proganjaju organi reda, utjelovljeni u stvarnim detektivima Emmi Lancing (Kate O`Flynn) i Paulu Wilkieju (Samuel Anderson). Ranije Emma odvodi Susan i njezina odvjetnika kroz filmski studio na set koji prikazuje rekonstrukciju noći ubojstva njezinih roditelja. Kad se iznosi upoznavanje likova te aspekti njihova bračnoga života, oni su konstruirani korištenjem specifične fotografije i osvjetljenja kako bi se oneobičili, čime se naglašava subjektivna perspektiva. Posrijedi su priče koje iznose Susan i Christopher, za koje se sugerira da su fabrikacija temeljena na uživljavanju u popularne filmske narative koje su konzumirali.
Krajobrazni arhitekti sporadično imaju odveć razbarušenu narativnu strukturu za svoje vlastito dobro, s obzirom na različite i brojne stilski markirane postupke koje autori koriste te hipertrofiju citatnosti, kao i ponešto odveć plošno okarakterizirane sporedne likove. No predstavljaju vrlo poticajno i originalno razlaganje true crimea kroz nastojanje da uđu u psihu protagonista te izbjegavanje stalnih i predvidljivih žanrovskih mjesta.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2022.
