Vrijedan uvid u osobnosti dviju avangardnih ikona pisane riječi i filma

Marguerite Duras, Jean-Luc Godard: Dijalozi (Dialogues), Udruga Bijeli val, Multimedijalni institut, Zagreb, travanj 2019.

• Na 130 stranica, uz uvod, bilješke i pogovor Cyrila Béghina, u prijevodu Zlatka Wurzberga, prezentirana su tri dijaloga vođena između dvaju avangardnih intelektualaca i boema, ikona francuske ali i svjetske umjetnosti – Marguerite Duras (1914–1996) i Jean-Luca Godarda (1930). Spisateljica, filmska redateljica i scenaristica, predstavnica feminističkog, ženskog pisma s nagnućima ka egzistencijalizmu, postmodernističkoj metafikciji i otporu društvenim normama, Duras je među najprevođenijim književnicima druge polovice 20. stoljeća (istaknut joj je nagrađivani autobiografski roman Ljubavnik / L’Amant iz 1984, a uz dvadesetak autorskih filmova meditativnog ozračja, napisala je i scenarije za naslove Hirošima, ljubavi moja / Hiroshima, mon amour iz 1959. Alaina Resnaisa i Moderato cantabile iz 1960. Petera Brooka).

  Modernistička referentnost i citatnost, ali i buntovan politički angažman značajke su pak rada utjecajnog redatelja, jednog od začetnika i najznačajnijih predstavnika pokreta Francuskog novog vala 1960-ih, scenariste i filmskog kritičara utjecajnog Les Cahiers du cinéma, Godarda, čija su kultna djela, među ostalima, novovalni manifest Do posljednjeg daha (À bout du souffle, 1960), Mali vojnik (Le Petit Soldat, 1960), Žena je žena (Une femme est une femme, 1961), Živjeti svoj život (Vivre sa vie, 1962), Udana žena (Une femme mariée, 1964), Ludi Pierrot (Pierrot le Fou, 1965). Tri dijaloga prezentirana u ovoj knjizi Duras i Godard vodili su 1979., 1980. i 1987. godine.

  Prvi je nastao povodom snimanja Godardova filma Spašavaj tko može, život (Sauve qui peut, la vie, 1979), drugi pak nastavno na temu filmskog projekta o incestu a treći za emisiju televizijskog serijala Océaniques - Des idées des hommes des oeuvres (1987–1992). Sva tri odnose se na različite motive i probleme koji autore zaokupljaju i u njihovim vlastitim promišljanjima o filmu i utjecajima filmske umjetnosti iznesenima u knjigama Zelene oči (Les Yeux Verts, 1980) Marguerite Duras i Uvod u istinsku povijest filma (Introduction à une véritable histoire du cinéma, 1980) Godarda, a izriču se ne u čvrsto strukturiranoj i zadanoj formi, nego radije kao slobodne, tečne razgovorne improvizacije, počesto suprotstavljene, pokatkad i mišljenjem preklapajuće.
  
  
  
  
  Primjerice, razglabaju o odnosu pisane riječi i slikovnog prikaza, pri čemu Godard naziva književnost i film prizemnima, odnosno istima – naličjem i licem, na pijedestal nad njima uzdižući glazbu, ali i prizivajući Giacomettijeve skulpture. Također govore o načinima i mogućnostima prikaza na filmu neprikazivog, poput koncentracijskih logora ili rečenog incesta, kojeg pak promatraju i s etnološkog aspekta, kako ga predočuje Lévi-Strauss, zabranjenog u plemenskim zajednicama kako bi se omogućilo slobodno kretanje robe – prodaja kćeri kao pšenice, primjerice. Za Godarda riječ „incest“ znači zabranu incestuoznog odnosa a za Duras činjenicu samog odnosa, čija se zabrana tek treba postaviti i promisliti. Igraju se oni i „igre kamiona“, kontekstualizirano promišljaju o umjetnosti i filozofiji (Stravinski, Shakespeare, Proust, Kierkegaard, Rossellini…) ali i iznose stavove o televiziji ili djetinjstvu.

  Tako Duras smatra da škola iznevjerava djetinjstvo smještajući ga u kategorije djetinjastog, te time guši njegovu divlju prirodu. Godard pak tvrdi da divljina može imati i svoje druge trenutke i da se može naći posvuda, a da je bitno da škola omogući da se govori o svemu na osnovi strukture odnosa licem u lice, smatrajući da je učenje razmjena, poput one između dviju slika ili jedne slike i jedne riječi. U konačnici, knjiga predstavlja vrijedan uvid u snažne osobnosti dviju individua nemjerljive važnosti kako za svijet pisane riječi, tako ujedno i za svijet filma.
  
  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 25. veljače 2021.

Piše:

Katarina
Marić