Humorno simboliziranje apsurdnosti života
Trijumf (Un Triomphe), red. Emmanuel Courcol, Francuska, 2020.
-
Francuski dugometražni film Trijumf redatelja Emmanuela Courcola prikazan je na brojnim festivalima, između ostalog na Art Film Festivalu, Film by the Sea International Film Festivalu, Victoria Film Festivalu, Fünf Film Festivalu te na European Film Awards festivalu, na kojima je dobio i nagrade. Posebno se ističe nagrada za najbolju komediju godine s potonjeg festivala. Redatelj filma je Emmanuel Courcol, koji je ujedno i scenarist, uz Thierryja Carbonnièresa. Corcol je inače poznatiji po scenarističkom radu, a ovo mu je drugi redateljski uradak, nakon Ceasefire iz 2017. godine. U glavnim su ulogama Kad Merad (Etienne), Marina Hands (Ariane), David Ayala (Patrick), Lamine Cissokho (Alex), Sofian Khammes (Kamel), Pierre Lottin (Dylan), Wabinlé Nabié (Moussa), Alexandre Medvedev (Boïko), Saïd Benchnafa (Nabil), Laurent Stocker (Stéphane).Iako glavne uloge nalažu nerijetko svega nekoliko glumaca, ovdje se radi ipak o većem broju glumaca, što je razumljivo s obzirom na to da je u središtu radnje zatvorska glumačka družina/skupina koju pokreće glumac Étienne koji, kako saznajemo, nije već više godina zaigrao na kazališnim daskama. Sam početak filma uvodi nas u mikrokozmos jednog francuskog zatvora u koji dolazi Étienne s ciljem da motivira i dodatno aktivira različite prijestupnike toga zatvora. Jasno je, svatko od njih učinio je neki ili više većih prijestupa zbog kojih i jest završio iza rešetaka, no ta je činjenica tek implicitno dana, bez detaljnijih obrazloženja o kojoj se vrsti prijestupa/zločina radi. Dolaskom među zatvorenike, sredovječni rastavljeni glumac potpuno se unosi u zadatak oformljivanja glumačke skupine koju potanko priprema za nastup pred javnosti. S obzirom na činjenicu da se radi o zatvorskome sustavu koji ima svoje regule, u tim mu nastojanjima, jasno je, trebaju odobrenja i od zatvorske upraviteljice Marine s kojom se ne slaže uvijek i u svim pitanjima.
U odnosu Étienne i Marine, ona je ocrtana kao stroga upraviteljica zatvora koja slijedi pravila i zakone takve ustanove, no kasnije je u njezinome liku ipak vidljiva svojevrsna promjena te znakovi ljudskosti, dok je on ocrtan kao osoba koja se potpuno predaje onome što je naumio, i u tome ne posustaje. U tom mu je naumu svakako potrebna i vjera u one koje obučava, a u filmu je ona prikazana pomoću repetitivnosti raznih proba/uvježbavanja teksta, dolazaka i odlazaka na posao koji mu čine, vidljivo je, većinu života, dok manji dio otpada na privatnu sferu i obiteljske odnose koji je čine. Lik Étiennea ocrtan je dostatno, onoliko koliko treba da saznamo o njegovu životu u određenom trenutku, jer na samome kraju, njegov je lik posve zaokružen, a time i značenje samoga filma.
Naracija filma je linearna i vodi nas kroz zatvorski svijet nekolicina osuđenika koji između kraćenja dana i vremena u svojim ćelijama ipak biraju uvježbavanje teksta i priprema za prvi nastup pred publikom. Što se tiče naracije i montaže, zanimljiv je tekstualni prikaz protoka vremena koji doznačava koliko je vremena prošlo u dramskim uvježbavanjima – od označavanja tjedna, mjeseca, dva, pa sve do pola godine, a djeluje suptilno te naginje kakvom artističkome ukrasu. Glazbena je podloga, za koju je zaslužan Fred Avril, vrlo dobra a upravo za to je film i osvojio jednu od nagrada, onu na Festival du Cinema et Musique de Film de La Baule.
S obzirom na to da zatvorsku glumačku skupinu čini više zatvorenika, vjerno pratimo mikrokozmos misli, nada, navika, nadanja i trenutaka u svoj različitosti, pa tako neki od zatvorenika posustaju, gube kontrolu ili se pak ponašaju nedisciplinirano. Takav je mikrokozmos dodatno pojačan reduciranjem mjesta radnje na većinski jednu zatvorsku prostoriju gdje osuđenici uvježbavaju svoje uloge, zatim ured upraviteljice, preostali prostor zatvora, primjerice vanjski, te stan Étiennea. Što se tiče samih likova, zanimljiva je činjenica da se radi o zatvorenicima koji već jesu prijestupnici, no prikazani su tako da izazivaju suosjećanje, empatiju i moralnu kvintu prema kojoj svatko ima pravo na pogrešku. Također je i zanimljivo da unutar zatvorskog kolektiva, koji bi se već trebao smatrati društvenim patogenom, postoje oni dobri i oni manje dobri, odnosno oni koji kalkuliraju i pronicljivi su. Žanrovski možemo govoriti o obrascima drame koja je gdjekad protkana humorom.
Sama priča o uspjehu zatvorene dramske grupe istinit je događaj iz 1987. godine, što i piše na samome kraju filma u odjavnoj špici, a ideja o scenariju i filmu po tom događaju svakako je dobra ideja, posebice s obzirom na to da se radi o zatvorenicima koji uvježbavaju svoje uloge za, ni više ni manje, nego slavno Beckettovo djelo U očekivanju Godota, koje prikazuje svu apsurdnost života (i čekanja).
Film Trijumf vrlo je dobra drama s crtama humora koja donosi pogled na život zatvorenika/osuđenika kojima je život jednoličan, pa krate vrijeme uvježbavanjem uloga za nadolazeću predstavu. Za te zatvorenike u zatvoru i u ćeliji, u izoliranosti od vanjskoga svijeta i pogleda, vrijeme postaje nepoznanica, čime njihov život gubi kategoriju temporalnosti (i/ili njegove važnosti). Sama ideja filma o zatvorenicima koji igraju Beckettovu predstavu te sam kraj filma simbolični su, filozofski obojeni, a transcendiraju (još jednom) misao o apsurdnosti života, univerzalnosti nekih općih vrijednosti, misao/poruku o moralu, kao i o povjerenju, ambicijama, trudu i vjeri u onoga drugog kojeg (gotovo uvijek) možemo motivirati da možda zakorači i u neke skrivene sfere jastva.
© Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 12. veljače 2022.
