Neinventivno, predvidljivo i otegnuto, ali s vrlo dobrim glumačkim ostvarenjima
Being the Ricardos, red. Aaron Sorkin, SAD, Amazon, 2021.
-
U povijesti televizije I Love Lucy zapamćen je kao prijelomni trenutak u razvoju formata polusatnoga sitcoma, snimanoga na višekamerni, dakle televizijski način na setu sa živom publikom. Humoristična serija postigla je veliku gledanost te se prikazivala tijekom šest sezona, od 1951. do 1957. godine, a glavne uloge bračnoga para tumačili su Lucille Ball i Desi Arnaz. Gledatelj će se zasigurno zapitati što je potaknula redatelja i scenarista Aaron Sorkina (Molly`s Game, The Trial of the Chicago 8, The West Wing) da se pozabavi spomenutim aspektom televizijske prošlosti, odnosno što je intrigantno pronašao u pedesetima a što bi moglo korespondirati s kulturnim procesima u suvremenosti gledatelja.I Love Lucy sniman je u desetljeću kada su Sjedinjene Američke Države još uvijek bile puritanska zemlja, a sitcom je kao televizijski format mahom bio temeljen na pričama koje su prikazivale prosječne, srednjeklasne američke obitelji s jasnom i čvrstom podjelom rodnih i obiteljskih uloga: muškarac privređuje a žena se brine za obitelj; on je snažniji i pametniji pa je mora voditi i upućivati. Iz ovako skiciranoga konteksta izniknula je I Love Lucy, čija je radnja smještena u stan njujorške obitelji Ricardo te je temeljena na verbalnom i fizičkom humoru između supružnika – kućanice Lucy (Lucille Ball) i svirača u bandu Rickyja (Desi Arnaz). Iako po tretmanu rodne problematike ovaj sitcom zasigurno nije bio revolucionaran, ipak je u određenim segmentima imao ulogu svojevrsnog kulturnog međaša, napose jer se dotaknuo određene tematike i problematike koja je u ono vrijeme bila zazorna ili tabuizirana.
Primjerice, tematika seksa i reprodukcije strogo se kosila s moralnim nahođenjima tadašnjih televizijskih kuća koje su se uvelike dodvoravale širokoj publici, pa je ovaj sitcom ostao upamćen kao prvi u kojem je protagonistica zatrudnjela i rodila. Ujedno, Lucy je predstavljala prikaz sveameričke žene koja takva treba biti u braku sa sveameričkim muškarcem, što ovdje nije slučaj. Naime, Ricky je kubanskoga porijekla pa je posrijedi jedan od prvih trenutaka kada je u američki televizijski mainstream ušao motiv miješanoga braka. Ball je također bila saslušana pred Odborom za neameričke djelatnosti jer ipak govorimo o pedesetim godinama, lovu na vještice te zadrtom mekartizmu. Posrijedi su i tri okosnice oko kojih Sorkin gradi biografsko-povijesnu priču.
Being the Ricardos otvara se u znakovitom trenutku. Popularni radio-voditelj, a zapravo medijski tračer William Winchell u svojoj slušanoj emisiji svekolikoj američkoj javnosti obznanjuje da je Lucille Ball članica Komunističke partije. S obzirom na javnu histeriju i antikomunističku hajku pedesetih godina u SAD-u, nije teško zaključiti da je posrijedi situacija koja je u trenutku mogla okončati nečiju karijeru. Produkcijski se tim iza sitcoma I Love Lucy nastoji nositi s novonastalom situacijom, pronaći izlaz te postaviti tjednu epizodu serije.
Narativna sadašnjost ograničena je na svega pet neizvjesnih i turbulentnih dana – od ponedjeljka i Winchellove skandalozne objave pa do petka, kada epizoda treba biti snimana i emitirana. Sorkin produkcijske pripreme isprepliće skiciranjem odnosa bračno-autorskoga para s televizijskom kućom, izvršnim producentima i financijerima, scenarističkom sobom te glumačkom ekipom – Vivian Vance (Nina Arianda) i Williamom Frawlyjem (J. K. Simmons), ali i njihovim međusobnim odnosima te sporadičnim bračnim razmiricama. Okolnosti radnje bivaju korištene da bi se što živopisnije postavili karakteri glavnoga dvojca te naglasio komediografski nerv koji je Ball imala, a koji nije uvijek nailazio na odobrenje u svijetu zabave koji su vodili i kontrolirali muškarci. Kroz tih pet dana Sorkin također nastoji razmotriti dinamiku rodnih i bračnih odnosa te na koji je način Lucille Ball prkosila ustajalom i konzervativnom poslovnom sustavu kakav je bio zabavljačko-televizijski. Narativna je sadašnjost prožeta na ponešto nekoncizan način s narativnom prošlošću, koja je retardira u obliku analepsi te za cilj ima prikazati prošlost para – od njihova upoznavanja do zajedničkog proboja u televizijske vode. Pritom Sorkin ne osobito inventivno i originalno fingira dokumentarni okvir koji sporadično prekida glavni tijek radnje. Ostarjeli članovi produkcijskoga, glumačkoga i scenarističkoga tima izravno se u kameru, u obliku koji fingira formu intervjua, obraćaju gledateljima te im tumače pojedine aspekte vezane uz nastanak i recepciju sitcoma, kao i odnosa supružnika Ball-Arnaz.
Sorkin je vješto složio naraciju tako što se usmjerio na svega pet dramatičnih dana u životu protagonista, o kojima je ovisila njihova karijera. Pritom se poslužio starim trikom: likovi pod pritiskom otkrivaju karakterne osobine i razmirice da bi priču približio suvremenoj publici, podcrtavajući aspekte priče koji korespondiraju s kulturnim bitkama u gledateljevoj suvremenosti.
Primjerice, u sitcomu je Ricky uvijek uspijevao popraviti situacije koje je Lucy zakomplicirala te bi ju redovito u konačnici uspio uvjeriti da njezine ideje možda ne predstavljaju najsretnija životna rješenja. Being the Ricardos navedenu situaciju primjenjuje na dramatizaciju odnosa glumačkoga para, koji sagledava kao sraz snažnih ličnosti. Iako Ricky produkcijski i organizacijski stoji iza serije, sve bitne dramaturške odluke potiče Lucille. No u privatnom životu Ricky pomoću svoga šarma vješto manipulira suprugom, sve do završnice kada mu daje do znanja da to više ne može činiti te da je mnogo pametnija nego što joj priznaje.
Sorkin nije redateljski inventivan. Svoj zadatak shvaća kao nastojanje da publici prijemčivo iznese priču te oblikuje njezine temeljne ideje, a da ih pritom odveć intelektualno ne zamara. Stoga cjelina mora imati potreban balans emocionalnoga i humorističnoga, ali u vrlo predvidljivoj maniri. Sa svojih sto i trideset minuta trajanja cjelina sporadično djeluje razvučeno, a s obzirom da redatelj mnoge probleme skicira no ne uspijeva ih podrobnije razraditi, odaje i dojam televizičnosti, u onom staromodnom i ne nužno pozitivnom smislu. Nicole Kidman i Javier Bardem vrlo su dobri u ulozi Ball i Arnaza, no cjelina je, osim što je – kako sam već spomenuo, ponešto narativno nekoncizna, katkada sklona patetici. Navedeno je najočitije u završnici, prilikom telefonskoga javljanja J. Edgara Hoovera, što neosporno otkriva Sorkinov srednjestrujaški mentalitet.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. veljače 2022.
