Autopoetičan komentar na Sorrentinovo vlastito stvaralaštvo
The Hand of God, red. Paolo Sorrentino, Italija, SAD, 2021.
-
Nakon velikog međunarodnog uspjeha s filmom La Grande Bellezza (2014), za koji je među ostalim osvojio Oscar i Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma izvan engleskoga govornoga područja, talijanski autor Paolo Sorrentino usmjerio je pažnju svjetske kritike i publike na sebe. Prije međunarodnog proboja, umjetnik je već imao bogatu filmografiju i bibliografiju te prepoznatljiv redateljski rukopis koji je samo čekao da bude otkriven. Filmovi Youth (2015) te dvije sezone televizijske serije The Young Pope (2016) i New Pope (2019) samo su učvrstile njegov status, posebice potonji izlet u kvalitetnu televiziju te međunarodnu produkciju sa šarolikom i uglednom glumačkom postavom. Seriju baroknog vizualnog stila te neortodoksnog pristupa katoličkoj crkvi, pojedini su dušebrižni kritičari smatrali kontroverznom, pa su je čak nazivali antikatoličkom i stereotipnom.Sorrentino je razvio prepoznatljiv vizualni stil, u čemu velik doprinos ima i njegov stalni suradnik, direktor fotografije Luca Bigazzi. Naglasak je redovito na vizualnoj estetizaciji a priča je od pozadinske važnosti, pa je naracija često disperzirana te se akcentuiraju stanja i ugođaji. Navedeno ne znači da je forma favorizirana nauštrb sadržaja. Njezina je uloga da podcrta proživljavanja i doživljaj svijeta protagonista, a estetizacija okoline često je u raskoraku s njihovim životima. Redovito je pažnja usmjerena na likove, koje pokretna kamera voli pratiti, te posljedično krupne planove lica s obzirom na isticanje doživljajnosti likova.
The Hand of God (2021) ostvarenje je koje je autor radio u produkciji Netflixa, kao dio njegova očita nastojanja da privuče svjetski renomirane autore te promovira sebe kao ozbiljnu produkcijsku kompaniju, a ne samo streaming zabavljača. Sorrentino je kao predmet obrade uzeo vlastiti život odnosno odrastanje pa je Fabietto Schisa, u odličnoj glumačkoj kreaciji Pilippa Scottija, njegov alter ego. Film se tako referira na neke od uporišnih trenutaka redateljeve adolescencije u blago fikcionaliziranoj inačici.
Radnja je smještena u Napulj osamdesetih godina prošloga stoljeća te prati srednjoškolca Fabietta, koji se ne uklapa u svoju okolinu, što se posljedično odražava na njegov društveni život. Vrijeme mahom provodi s ocem Saverijom (Toni Servillo), majkom Marijom (Teresa Saponangelo) te starijim bratom Marchinom (Marlon Joubert), koji ga vodi na glumačke audicije, što s vremenom razvija njegov afinitet prema filmu. U relativno mirnoj priči, ispunjenoj mahom familijarnim razmiricama te banalnim događajima iz života protagonista, prijelomnu točku predstavlja obiteljska tragedija.
Dvosatno ostvarenje nema čvrstu fabularnu strukturu te se raspada na niz vinjeta, koje katkad ostavljaju dojam nekonciznosti. Oslikavaju protagonistov svakodnevni život te se s jedne strane odnose na događaje unutar obiteljskoga doma, a s druge strane tijekom druženja s proširenom obitelji, koja očekivano vrve malim portretima katkad neobičnih, katkad bizarnih, a katkad živopisnih likova i situacija. One se donekle uklapaju u prepoznatljivu i stereotipnu sliku koju prosječan gledatelj ima o talijanskom jugu, a koja je dobrim dijelom također rezultat raznih i brojnih filmskih reprezentacija, jer spomenuto područje unutar talijanskog filma predstavlja bogat imaginarij. Po tom pitanju Sorrentinovo ostvarenje ne nudi ništa osobito originalno, nego se naslanja na viđene prostore, situacije te tipologije likova.
Božja ruka iz naslova referira se na protagonistovu fascinaciju nogometom te argentinskom nogometnom zvijezdom Diegom Maradonom, koji je svoj sportski vrhunac obilježio upravo osamdesetih. Jedna od komunalnih poveznica među proširenom obitelji, ali i stanovnicima ulice, upravo je pasionirano praćenje nogometnih utakmica. Maradona je naziv „božja ruka“ koristio kako bi objasnio gol koji je postigao na Svjetskom prvenstvu 1986. tijekom utakmice u kojoj je Argentina igrala protiv Velike Britanije. U filmu se poziva na spomenuti naziv u kontekstu Fabiettova izbjegavanja tragedije u kojoj su mu nastradali roditelji: posredno je Maradona zaslužan što je preživio. Taj je događaj ujedno i velika egzistencijalna prekretnica te se sugerira da je uvelike utjecala na protagonistove buduće odabire.
.png)
Iako priča o odrastanju na talijanskom jugu ne nudi ništa osobito novo i originalno te na trenutke djeluje predugačko, The Hand of God se ipak donekle uspijeva iskupiti za navedeno. Život Fabietta, koji je rijetko prikazan u školi te situacijama kada je izložen egzistencijalnim realitetima, zapravo nalikuje na kakvu fikcionalnu priču, svijet mašte, u kojima je često banalnim obiteljskim zbivanjima – razmiricama među supružnicima, obiteljskim okupljanjima, posjetima susjeda, susjedskim podvalama i sličnim aktivnostima i nepodopštinama – pridan gotovo epski zamah. Sam protagonist u završnici, razgovarajući s filmskim redateljem, izjavljuje da je njegov život do tragedije izgledao upravo kao svijet mašte iz kojega je nenadano i nasilno izbačen u stvarnost koja je banalna i ogavna, obilježena materijalnom borbom za svakodnevno preživljavanje. Tako u jednom trenutku u posljednjoj trećini kaže bratu da nisu bogati i da je jedva skupio novac za trajektnu kartu.
Razlog zašto se želi opredijeliti za poziv umjetnika, odnosno zašto bi htio snimati filmove, vezan je uz mogućnost povratka u taj estetizirani svijet mašte, što u određenoj mjeri predstavlja autopoetičan komentar na Sorrentinovo vlastito stvaralaštvo. Fabiettovo opredjeljenje za imaginarni svijet umjetnosti i ljepote u djelu je podcrtan prepoznatljivom autorovom vizualnom estetizacijom pomoću koje svakodnevnom i banalnom uspijeva pridati auru lijepoga. Fotografija, rafinirani pokreti kamere, elementi scenografije i kostimografije kao i kompozicija kadrova neprestano se ukrštavaju sa sporadično oronulim okruženjima kojima se protagonisti kreću, njihovim srednjeklasnim stanovima u planskim četvrtima te banalnim pojavnostima svakodnevice.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. veljače 2022.
