Kanonske stripovske alkemije carstva izvrnutih vrijednosti

Ivan Sršen, Antonija Radić: Halo Bing - intervju s Maxom Bunkerom, Sandorf – Večernji list, Zagreb, 2019.

• Kulturološki fenomen talijanskog stripa Alan Ford na našim prostorima nadilazi i transcendira puku fanovsku opčinjenost; pritom začudnim i misterioznim ostaje njegov slab odjek u drugim zemljama (svega 12 brojeva u Francuskoj, 6 u Danskoj, 3 u Brazilu). Koliko se posljedično takva preciznije lokalizirana fascinacija istim može pripisati u prvom redu sretnom, umjetnički-stvaralačkom prijevodu Nenada Brixyja (jedan od onih nadahnutih once in a lifetime spojeva, praktički novih umjetnina, kakav krasi primjerice Tabakove prijevode Andersena ili uvjerljivo najbolje prijevode u povijesti domaće sinkronizacije – one Marte Ferković za Project 6 u pet prvih sezona SpužvaBob Skockani serijala,) a koliko slučajnom spletu okolnosti, pokušavaju rasvijetliti prevoditelj, urednik i pisac Ivan Sršen i talijanistica Antonija Radić u razgovoru s kultnim tvorcem istog – tekstopiscem Lucianom Secchijem, znanim pod pseudonim Max Bunker (u suradnji s crtačem Robertom Raviola, pseudonima Magnus).

  Bunker otkriva i neke detalje o svom radu, primjerice o Magnusovom napuštanju mjesta ilustratora nakon 75 brojeva, ali i iznosi razne druge stavove – primjerice o '60-im godinama 20. stoljeća kad je nastao strip (svibanj 1969, a kod nas stigao 1972) i neminovnim promjenama u društvu („Mislite da je televizija naštetila stripu?“ „Televizija je naštetila mnogim stvarima. Kad je izumljen automobil, nestale su kočije s konjima! Svijet se mijenja i ne možemo ga zaustaviti.“ (str. 31)); o europskim mitografima (Josephu Campbellu, Robertu Graveus, Hansu Blumenbergu); o znanosti kojom manipulira politika; o povezanosti stripa i filma, iznimno naglašenoj u holivudskoj industriji (a i sam Bunker kao redatelj se latio kratkometražnog crtića o dogodovštinama svojih atipičnih tajnih agenata 1988., naslovom Alan Ford i grupa TNT protiv Superhika (Alan Ford e il gruppo TNT contro Superciuk)); o cenzuri kojoj je strip sporadično izlagan zbog svoje karikaturalno-groteskne ironijske subverzivnosti (primjerice priče Broja Jedan satirično-parodijskog su podteksta), kritike sustava i sveopće uniformiranosti, pohlepe, kriminala, malograđanštine i fašizma.
  
  

  Uz sam razgovor te mnoge ilustracije, u knjizi su i fanovsko-omažni tekstovi fenomenologije ovog kultnog remek-djela: svojevrsna introdukcija samog Ivana Sršena u tekstu Jedan dan u cvjećarnici, reinterpretacijska promišljanja o alanfordmaniji Teofila Pančića u Grupi TNT na dvoru maršala Tita, potom Fordologija Marka Kovačića o triviji djela ali i prevoditeljskom fenomenu Nenada Brixyja koji s lakoćom i sluhom za duh jezika (koji nije samo mrtvo slovo nego govoren, živ, dokumentaristički), prenosi finese talijanske frazeologije, a i više od toga, dok su na kraju u retro-duhu donesene karikaturalne šale Josipa Sršena. Sve vodi do zaključne misli – da bolji i distinktivniji strip od Alana Forda naprosto nije moguć, te ostaje za nadati se da će preko njegove kanonske stripovske alkemije i nove generacije širiti spoznaje, bogatiti leksik i alternativnošću se boriti protiv plitke proizvodnje spektakla i koje će, baš kao i samog Ivana Sršena, Magnus i Bunker „…kao najgori heretici subverzivno inicirati u carstvo izvrnutih vrijednosti“ (str. 14).
  
  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 31. siječnja 2021.

Piše:

Katarina
Marić