Ironično-sarkastični baštinik post-modernizma
Baksuzno bubanje ili bezumni pornić (Babardeală cu bucluc sau porno balamuc), red. Radu Jude, Rumunjska, Hrvatska, Češka, Luksemburg, 2021.
-
Kakve su sve posljedice bezumnog ljudskog ponašanja? Bezumne! I besmislene. Ponajčešće onakve kakvima ih baš nitko nije mogao predvidjeti. A kakve su, pak, posljedice nastupa rumunjskog kino-autora Radu Judea na filmskim festivalima, i to onim najprestižnijima? Glavne nagrade i priznanja! Sve je kulminiralo ove godine na virtualnom Berlinaleu, gdje je Judeov film Baksuzno bubanje ili bezumni pornić (Babardeala cu bucluc sau porno balamuc, 2021) dobio Zlatnog Medvjeda. Nije bilo ceremonije ni crvenih tepiha. Sam je, pak, Jude rekao nešto poput „da mu je drago što nije s publikom u dvorani i što neće s njima podijeliti radost i čast pobjedničkog govora“. Iskreno? Ako i ne, složit ćete se da sasvim dobro zvuči!Emi Cilibiu (Katia Pascariu) učiteljica je u bukureštanskoj osnovnoj školi. Predaje povijest i cijenjena je profesorica. No, ne upoznajemo je u toj, društveno cijenjenoj ulozi. U prvim kadrovima amaterskog kućnog filma, ona poziva na… seks. Iako to čini sa suprugom Eugenom, kao da smo svi mi pozvani voajeri u tom eksplicitnom uvodu u Judeov film. Nema zadrške… Osim genitalija u krupnome plamu, tu su i poslovične porno-prostote što ih izgovaraju Emi i njezin partner. Uglavnom, Jude se koristi efektom šoka. Prosječnom kino-gledatelju ipak neće biti ugodno s obzirom na spoznaju da nije došao gledati žanr porno-filma (unatoč eksplicitnom art-naslovu u kojemu riječ „pornić“ mami stanoviti interes.) Zasigurno poznavateljima dosadašnjeg Judeova opusa to neće biti toliko šokantno i skandalozno, jer je ovaj autor do sada na razne načine provocirao uobičajene socijalne i kulturne konvencije, ne zazirući od eksplicitnih prikaza. Prvijenac mu, Najsretnija djevojka na svijetu (2009.), izravan je i intelektualno proničan film o konzumerizmu.
Ova će tema do Bezumnog pornića metastazirati do grotesknosti koja prelazi u opći društveni poremećaj i posljedičnu nakaznost. Već drugim cjelovečernjim uratkom Svi u našoj porodici (2012.) Jude je kirurški precizno secirao znakovite fenomene sveprisutne neuroze, zapravo shizofrene inkarnacije u beskrajno stresnom načinu življenja obitelji i pojedinca danas. Ipak, daleko najdojmljivijim ostvarenjem u njegovu opusu ostala je kino-dekonstrukcija „fašizma našeg svagdašnjeg“ u navlastito rumunjskoj verziji. Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari (2018.) film je koji bez imalo auto-cenzure progovara o najmračnijim stranicama povijesti vlastite nacije (ne znam bi li se itko s ovih prostora uopće pomislio usuditi staviti HR pred ovakovrsnu radikalnu kritiku, i to s obzirom kako na prošlost tako i današnje negiranje opstojnosti praksi koje su u toj prošlosti dezavuirale naciju).Prvi dio Bezumnog pornića nazvan je kao čuveni niz eseja Waltera Benjamina(!). Einbahnstrasse je virtuozno uređeni dio filma u kojemu protagonistica pješke prolazi uzduž i poprijeko Bukurešta, pritom neurotično komunicirajući sa suprugom u potrebi za micanjem njihova kućnog porno-uratka s Interneta. Naravno, tako nešto je nemoguće… Jednom postavljen na privatnu mrežnu stranicu za odrasle, njegov je sadržaj „procurio na sve strane“. Najprije su klinci iz Emina razreda počeli međusobno šerati ovaj sadržaj, e da bi isti vrlo brzo završio na mobitelima, tabletima i ostalim „sotonskim digital-platformama“ njihovih roditelja. No, ono što Jude uspijeva u ovome dijelu filma jest prikaz onog – realnog. Ulice, avenije, tržnice i trgovi rumunjske prijestolnice pravi su theatrum mundi. I ne samo otvoreni prostori bit će scenom prikaza totalne shizofrene pozornice na kojoj ljudi komuniciraju uvredama, psovkama i golim fizičkim nasiljem. Jude nas tako priprema za poentiranje ideje svog filma.
Ono će se početi razvijati u drugom dijelu filma naziva Rječnik anegdota i… (koječeg drugog, ne mogu se točno prisjetiti…). Ovdje je Jude na svom terenu. U hibridnoj kino-formi izlistat će cijeli niz od nekih 40-ak koncepata koje će auditivno-vizualno obraditi na sebi svojstven sarkastično-humoreskni način. Dignitetni pojmovi slobode, povijesti, nacije i crkve, supostavljaju se s vulgarnim – od medijskih sadržaja i nakaznih stavova koji govore o stanju svijesti tzv. običnih građana u pitanjima izbora, silovanja, obiteljskog nasilja, pa sve do posvemašnje trivijalizacije o stvarima poput „pušenja, kurca i pičke“. Ipak, ne može se a ne primijetiti Judeovu filmofilsku svijest. Uz derutnu, ali pompoznu zgradu rumunjske kinoteke, on zaziva i mitsku snagu kino-slika. Govoreći o Meduzi/Gorgoni Jude spominje i tajnu filmske magije. Naime, Atenin štit/Egida pomoću kojeg Perzej ubija spomenuto mitsko čudovište, autor Bezumnog pornića uspoređuje s filmskim platnom kao nositeljem umjetničke ljepote koje nas štiti od izravnog susreta s okrutnom zbiljom, a s kojom se na svoj autorski način sukobljava i Radu Jude. Ovaj drugi dio filma svojevrsna je dramska coda. Narativna je to pauza u temeljnoj priči, ali možda i autoru najvažniji dio cjeline.
Konačni, završni dio Bezumnog pornića naziva se Praksa ili insinuacije. Kroz završne sekvence, Jude nam nudi i tri moguća završetka cijele pripovijesti. Međutim, čini to opet ironijsko-sarkastički, zaokružujući naraciju tek uvjetno. Roditelji djece iz Emina razreda zapravo su autorska konstrukcija „presjeka rumunjskog društva“. Kroz njihove stavove – ako se o nekim stavovima uopće može govoriti, pošto većina njih izvlači smrtonosno oružje (naime, mobitel) kako bi pročitali što o pojedinim pitanjima piše na mrežnim teksturama – iznosi se na vidjelo čitav niz homofobnih, šovinističkih, fašistogenih fraza. U tom smislu na scenu stupaju korifeji rumunjske nacionalne kulture i povijesti. Rame uz rame, tu stoje pjesnički bard Eminescu (1850-1889), neznani autor erotske poezije te, znakovito, rumunjski diktator Ion Antonescu (1882-1946), otvoreni sluga nacista i Hitlerove Njemačke, s kojom je zemlja u savezu sve do 1944. Kao i u prethodnom, prevažnom filmu Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari Jude sasvim otvoreno govori o nacionalnoj ulozi u Holokaustu, posebice u istrebljenju Židova i Cigana.Bezumni pornić, film otvorene strukture, prema piscu ovih redaka, tek je djelomično uspjela kino-provokacija. Naime, međuigru političke homofobije i eksplicitnog seksualnog sadržaja mnogo je uvjerljivije na ovim prostorima iznosio Dušan Makavejev. Njegov WR: Misterije orga(ni)zma (1971) još je prije pola stoljeća radikalnije isprovocirao mnoge ideološke i socijalne predrasude. Ipak, Judeu ne nedostaje duhovitosti pri eksplicitnom iskazu svoje ideje. Primjerice, likovi mu nose anti-COVID-19 maske, a njihova dizajniranost i razni uzorci kao da oslikavaju i karakterne maske u svoj žovijalnosti i grotesknosti. Stoga je i (zlo)rabio godardovske ideje u kojima – primjerice u u Histoire/s/ du cinema – francuski klasik političkog filma supostavlja scene iz logora uz porno-sadržaje. No, Jude je baštinik post-modernizma umjetničke forme. On ne može odoljeti a da u jednom od tri ponuđena svršetka filma ne unese Wonder-Woman kao osvetnicu nad primitivno-zlim protagonistima, stavljajući im dildo u usta.
Završetak ovog napisa zasigurno neće biti provokativnim kao početak filma o kojem piše. (I zbog auto-cenzure…) Pa za koji su k…c Emi i njezin partner postavljali snimke svojeg seksa na digitalnu teksturu? I koju im je p… materinu to trebalo? Vjerujte mi, nadao sam se dobiti odgovor na to od samog početka gledanja filma, ali eto, nisam.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 29. siječnja 2022.
