Nepredvidive životne paralele

Paralelne majke (Madres paralelas), red. Pedro Almodovar, Španjolska, 2021.

• 
  
  Pedra Almodovara ne treba posebno predstavljati; dovoljno je reći kako je prepoznatljiv španjolski znak, a svojim je filmovima donio dašak svježine i originalnosti i to, kako sam u tekstu za prošlogodišnji film Ljudski glas istaknuo, po „zaokupljenosti ženskim likovima, propitivanju identiteta i seksualnosti, po žanrovskim poigravanjima uz vještu upotrebu stilskih figura te po istančanom vizualnom stilu“ (https://filmovi.hr/index.php?p=article&id=3148).

  Nakon tog prošlogodišnjeg, kratkometražnog filma, tridesetminutne monodrame, Almodovar u relativno kratkom vremenu izbacuje i novi film, španjolski dugometražni – Paralelne majke. Sam naziv filma sugerira na neki način o čemu bi se moglo raditi, no tek nakon odgledanog filma posve je jasno tko ili što su paralelne majke i što je prava pozadinska priča i/ili nit vodilja ovoga posljednjeg Almodovarova filma – (melo)drame.

  Radnja filma započinje prikazom Janis Martinez (Penelope Cruz) koja uz pomoć forenzičkog antropologa Artura (Israel Elejalde) pokušava pokrenuti iskapanje posmrtnih ostataka njezinoga djeda, kao i ostalih stanovnika sela koji su stradali u Španjolskom građanskom ratu, no igrom slučajnosti i/ili seksualne tenzije i privlačnosti završi s njime u krevetu, da bi jednakom slučajnošću i ostala trudna s njime. U tom slučaju možemo govoriti o početnoj narativnoj liniji koja, nakon što Janis završi u bolnici te upoznaje Anu (Milena Smit) postaje druga narativna linija, ona pozadinska, a susret dviju trudnica i razvijanje njihova odnosa tada postaje prva, primarna narativna linija oko koje se sve vrti. Na samome kraju, potpuno neočekivano, film zadobiva notu zaokruženosti i smislenosti uvođenjem (opet) one narativne linije s početka kao primarne – i završne. Također radnju vezanu za protagonisticu bismo mogli podijeliti na tri razine i/ili odnosa: onaj s Arturom, onaj s Anom i odnos prema obitelji/prošlosti.
  
  

  Sagledamo li sve te odnose u cjelini, no i svaki zasebno, jasno je kako su prilično složeni i vrlo zamršeni s mnogo detalja, a žanrovski o filmu možemo govoriti o uspjeloj (melo)drami. Odnos s Arturom tako se može svesti na seksualnu tenziju i obostranu privlačnost, a takvo što nalazi i potvrdu u činjenici njihova seksualnog odnosa, kao i djeteta koje protagonistica ni pod koju cijenu, uzevši u obzir i biološki sat koji otkucava, ne želi odbaciti. S druge strane, odnos s Anom vrlo je zanimljiv, odvija se postupno i gradacijski, od slučajnog susreta i upoznavanja, razvijanja prijateljstva, pa sve do manifestirane i implicitno-eksplicitne (homo)erotske privlačnosti. Posljednji dio filma koji se tiče odlaska na selo i iskapanja posmrtnih ostataka možda i nije na prvu posve jasan u smislu završetka i/ili produljenja/nastavka međusobnih odnosa među likovima, no jasan znak protagonistice „idemo“ i odlazak dviju paralelnih majki dovoljno nam, i sve, govori.

  Sama radnja filma, premreženost likova i zaplet oko rodilja i rođenja djeteta te majčinstva izveden je vrlo dobro. Također, treba reći i kako je taj dio i podzaplet zanimljiv, uz izuzimanje doze predvidljivosti koju mnogi filmovi sa sličnom (pod)temom imaju i koje se ne mogu tako olako riješiti. Naravno, brisanju stanovitog osjećaja predvidljivosti u ovome slučaju pomogli su mnogi drugi, naoko nebitni dobro izvedeni detalji – od montaže, glazbe, kamere do glume.
  
  

  Što se likova tiče, treba reći kako je Penelope Cruz, koja je Almodovarova muza još od filma Živo meso naovamo, standardno dobra, ako ne i za nijansu bolja nego u drugim, ranijim Almodovarovim filmovima, a neupitno je uvjerljiva u svojoj izvedbi „stare djevojke“ te, naglašeno samo jednome dijelu, samohrane majke. Također su u ulogama i izvedbama dobri i Israel Elejalde, Sanchoz-Gijon, Serrano (Matador, Dark Habits, Žene na rubu živčanog sloma) i De Palma (Žene na rubu živčanog sloma, Kika, Julieta).

  Kao i u svojim prethodnim filmovima, Almodovar i ovdje minuciozno pristupa odnosima među likovima koji su, kao i dijalozi, razvijeni i logičnoga slijeda, zatim upečatljivoj i prepoznatljivoj scenografiji čija se koloritna zasićenost prepoznaje uvijek u živim i jarkim bojama koje dograđuju/(pot)pomažu promjenama stanja likova, a tu je i vrlo zamjetna, uvijek istaknuta i uvijek komplementarna glazba sljubljena s prethodnim ostalim elementima koji (ovdje) djeluju gotovo kao da su u službi jedinstva. Što se scenografije tiče i uređenja interijera, još jednom prevladava zelena boja na zidovima stana, a takva umirujuća zelena monotonija često je razbijena crvenilom, drugom i jačom nijansom zelene, ponegdje žutom ili kojom drugom bojom. Kolorit se, osim u izgledu stana, ističe i u kostimografiji, pa bi se tako likovi poredani jedan pored drugog mogli činiti kao da čine kromatski niz ili kakvu koloritnu opreku jako/jarko-slabo/zagasito. Posebno valja napomenuti da i ovdje, kao i u drugim Almodovarovim filmovima, glazba čini izuzetnu nadogradnju, a radi se naravno o klasičnoj glazbi čija skokovita melodija i ponegdje jačina sugeriraju kakvo zbivanje, odnosno nagovještavaju neki događaj ili pak (emocionalno) stanje lika. Također, vrlo je zanimljiva i vješto ubačena/zaokružena scena razgovora dviju majki/žena u stanu protagonistice u kojoj se djelomično (raz)otkriva simbolika filma, putem signala – imena protagonistice i naziva pjesme Summertime u izvedbi Janis Joplin. Također, treba reći i da već sam početak te prvih par scena potvrđuju neke poznate Almodovarove planove kamere i kuteve snimanja, kao što su recimo scena poroda i paralelna montaža koja prati rodilje, uz popratnu i odgovarajuću glazbenu podlogu ili pak zanimljivi kadrovi otvorenog balkona i zavjese koja se vijori kroz njega, kao i dvojca u krevetu.
  
  

  S obzirom na samu radnju, fotografiju, montažu, glumačke uloge, scenografiju/kostimografiju, možemo reći kako su Paralelne majke još jedan uspjeli Almodovarov film koji površinskom pričom o paralelnim majkama kroz vizuru samohranosti govori o mnogočemu drugom paralelnom u životu, a više od svega o odnosima, onim partnerskim muško-ženskim, žensko-ženskim odnosima, majčinskim/roditeljskim, prijateljskim, a u konačnici i o samome životu i njegovom začetku i svršetku u oblacima (povijesnoga) fatuma.

  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 20. listopada 2021.

Piše:

Ervin
Pavleković