Klišeizirano i opterećeno brutalnim senzacionalizmima

Duhovi tame (Antlers), red. Scott Cooper, SAD, Meksiko, Kanada, 2021.

• 
  
  „They were still just standing out there in the yard, like hateful statues. (…)
  -What are they?- she whispered. -How did they get like this?-
  The two figures in the yard were no longer standing still.
  The little boy started toward the cottage, still being playful.
  He took giant, exaggerated tiptoe steps (…).
  And the huge man strode floated after him.“
  
  (Nick Antosca, The Quiet Boy, 2019)

  Zlonamjerna, malevolentna forma yee naaldlooshii – kožohodača (skinwalkera), znana i kao wendigo – alteracija čovjeka, jelena i krošnjatog drveta, ujedno je i popkulturalno najpoznatiji folklorni entitet indogenih sjevernoameričkih zajednica, obrađivana kako na televiziji i filmu (epizoda Dosjea X, slavne ekranizacije Groblja kućnih ljubimaca, Fessendenov Wendigo), jednako i u knjiškoj, čak stripovskoj formi (od Stephena Kinga do samog predloška ovom djelu – kratke priče Nicka Antosce The Quiet Boy).

  Mahom to čini stereotipnim miskoncepcijskim pojednostavljenjima i čupanjem istog iz konteksta bogate starosjedilačke mitologije, na rubu kulturalne aproprijacije - riječju, namjesto katarzičnog obogaćivanja, kakva je entitetova originalna svrha, rabi se grubo grabežljivo i plitko, appropriation vs. appreciation, u svrhu pukog exploita, pri čemu pak posljedično wendigo kao nezajažljivo ekscesivno proždrljiv (kanibalistički) duh paradoksalno postaje živuće istinska i doslovna metafora globalnog korporativnog kapitalizma.

  Najbliži pak metaforičkoj opomeni o bezočnosti iskorištavanja prirode koja dovodi do razarajućih posljedica i same ugroze čovjekova opstanka koji, ne shvaćajući ideju sinkretizma, uništavajući Zemlju destruira sebe; ali i poštujući visoko etičan indijanski kozmološki kod, jest nesporno manjkav no snažno atmosferičan, elevated-indie-naslov Wendigo Larryja Fessendena iz 2001.

  Duhovi tame također tendiraju k trendu elevated-horora, no isuviše se oslanjaju na klišeizme i u eksplikacijski slash-gore ogrezli postmodernizam da bi se mogle nazvati takvim. Konceptualno nadopisavši predložak – primjerice, pretvarajući lokalnog šerifa u brata glavne junakinje s pričom o obiteljskom nasilju koje su trpjeli u djetinjstvu, film pokušava korespondirati s takvim zlostavljanjima kao provodnim motivom, kreirajući iznimno oštećene i iščašene, traumatizirane protagoniste, što u Antoscinoj noveli ima posve drugačije diskurzivne konotacije.

  Njegov teror stoga je tim više trebao ostati egzistencijalistički, zapostavljački, narušen opijatima i javno nevidljivim, hermetičnim nasiljem u krugu najbližih, te je šteta da se nije zadržao na takvom low-key promišljaju, nepotrebno opteretivši radnju brutalnim senzacionalizmima za nezahtjevnu publiku. Krucijalnom greškom stoga se nameće neobičan izbor dosad poprilično eklektičnog redatelja bez jasnijeg statementa – Scotta Coopera, čije manirističko-derivativne postupke i propuste finalno ne spašava niti uvijek izniman Jesse Plemons, niti burtoneksni, Santu iz Vražje kralježnice nalik, fizionomijski impresivan mali Jeremy T. Thomas, niti kratko cameo-pojavljivanje veterana (koje se doima od strane redatelja odrađeno reda radi) Grahama Greenea, a niti umješna i sugestivno impaktna fotografija Floriana Hoffmeistera – atmosferičnih napuštenih rudnika, životinjskih stupica, mračnosti i sivila, bezizlaznih interijera ali i eksterijera.
  
  

  Riječju, propustilo se iznijeti kozmološki kontekst udivljenja i poštovanja pred – kao biološki limitiranim bićima, nedostupnim nam i neznanim svekolikim sinkretičkim pojavnostima elektromagnetskog spektra, svakako poznatima drevnim precima; pritom simultano scenarijem psihi(ologi)jatrijski produbljenu priču obezvrijedivši efektima poprilično generički prezentiranog wendigo-čudovišta, koje umjesto da generira i filtrira jedva načetu i skiciranu problematiku i na taj se način konektira s publikom, ostaje eksterno, strano, pomalo ridikulozno te miljama daleko i eksfolirano od ancestralnog indijanskog nasljeđa i njegovih bremenitih poruka.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. siječnja 2022. 

Piše:

Katarina
Marić